Međunarodna konferencija KOPRODUKCIJA – SURADNJA IZMEĐU JAVNE UPRAVE I GRAĐANA

Danas, u ponedjeljak, 11. studenoga 2019. godine, u 12 sati u Novinarskom domu u Zagrebu održana je međunarodna konferencija Koprodukcija – suradnja između javne uprave i građana kao odgovor na društvene izazove. Konferencija je početna aktivnost projekta Smanjivanje nejednakosti na lokalnoj razini: uloga građana u pružanju lokalnih javnih usluga u Hrvatskoj, koji ima za cilj istražiti koprodukciju u Hrvatskoj i postojeće modele suradnje javne uprave s građanima u pružanju javnih usluga.

Pozdravne riječi održali su Blanka Smoljan, koordinatorica projekta Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu i Tvrtko Jakovina, predsjednik Upravnog odbora Centra Miko Tripalo. Na početku konferencije, Vedran Đulabić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i voditelj projekta, te Elke Loeffler sa Sveučilišta u Birminghamu, Velika Britanija, definirali su koprodukciju i prikazali njezine suvremene tendencije. Nakon toga, uslijedio je okrugli stol na kojem se raspravljalo o primjerima koprodukcije u Europi i Hrvatskoj. Na okruglom stolu govorili su Tony Bovaird, Institute of Local Government Studies; Peter Buchmann, AWO; Jasna Buljić, udruga Promeza Zaželi – program zapošljavanja žena; Aleksandra Podrebarac, Udruga Carpe diem, Karlovac; Lidija Bonačić-Krešić, Udruga PUŽ, Zagreb; i Valter Glavičić, gradonačelnik Grada Labina.

Blanka Smoljan naglasila je značaj ovoga projekta i tematiku kojom se bavi. Zaklada Friedrich Ebert već je objavila jednu publikaciju s Centrom Miko Tripalo o decentralizaciji u Hrvatskoj te je ova konferencija važan korak u nastavku istraživanja lokalane samouprave i odnosa građana. Tvrtko Jakovina pozdravio je sve prisutne i izrazio zadovoljstvo što se nastavlja suradnja Centra Miko Tripalo sa Zakladom Friedrich Ebert u Zagrebu, koja traje već nekoliko godina. Istaknuo je decentralizaciju kao jedan od ključnih izazova s kojima se Hrvatska susreće, a Centru Miko Tripalo je ovo treći put da ne njome bavi. Važno je odgovoriti na pitanje zašto su ti problemi danas prisutni, koji su im uzroci i kakva se rješenja mogu ponuditi, što je jedan od ciljeva ove konferencije.

Na početku konferencije, izv. prof. dr. sc. Vedran Đulabić predstavio je projekt i koncept koprodukcije. Dugoročni ciljevi projekta su mapirati stanje koprodukcije u Hrvatskoj i analizirati dostupne postojeće prakse s naglaskom na jedinice lokalne samouprave. Koprodukcija je, naglasio je Đulabić, već dugo u literaturi, ali u Hrvatskoj još nije prepoznata kao način suradnje javne uprave i građana. Koprodukcija se počela razvijati tijekom 1970-ih godina u SAD-u kroz radove Elinor Ostrom, ali od 2000. godine koncept se u Europi popularizirao. Đulabić je naglasio da koprodukcija ima snažnu političku i ekonomsku dimenziju, te društvenu koja implicira volontiranje i participaciju. Postavio je pitanje koliko policy i pravni okvir dopuštaju građanima da se uključe u provedbu ideja i odluka, ali i pitanje jesu li i koliko građani motivirani. Javna upravu u procesu suradnje s građanima mora biti spremna za nove metode rada, dok građani moraju razviti svijest i odgovornost za društvo i zajednicu.

Prof. dr. sc. Elke Loeffler sa Sveučilišta u Birminghamu govorila je o iskustvima i trendovima koprodukcije na europskoj razini. Na početku izlaganja postavila je pitanje što ljudi s poteškoćama s vidom najviše trebaju, nakon čega je uslijedila kratka rasprava tijekom koje su sudionici pokušali odgovoriti na pitanje. Predložili su razvoj kvalitetne infrastrukture i dobre građana koji će pomoći, razvoj javne svijesti o tim problemima, te da je važno poslušati što osobe s poteškoćama trebaju. Naglasila je da je ključ koprodukcije suradnja između predstavnika i zaposlenika lokalne vlasti i građana, uspostavljanje međusobnog razumijevanja i suradnje u cilju kvalitetnijeg pružanja javnih usluga. Potrebno je promijeniti ponašanje svih aktera putem cirkularnog modela savjetovanja. Navela je pet ključnih koraka u postizanju učinkovitih rezultata koprodukcije: istražiti postojeće pristupe koprodukcije, usmjeriti se na one s najvećim utjecajem, uključiti građane u pružanje usluga, procijeniti utjecaj rezultata koprodukcije na tržište, te proširiti koprodukciju putem sustavnih promjena. To treba dovesti do policy ishoda koji mogu biti stabilni, zadovoljavajući i transformativni. Na nama je da odlučimo koje od navedenih želimo. Predstavila je primjer koprodukcije iz Offenbacha u Njemačkoj koji je usmjeren na pomoć građanima koji traže posao i njegove rezultate.

Prof. dr. sc. Tony Bovaird obrazložio je četiri tipa koprodukcije: co-commission, co-design, co-deliver i co-asses. Upozorio je da ne žele svi koprodukciju, te da ne mogu svi sudjelovati u pružanju usluga jer nemaju razvijene institucionalne kapacitete. Postavio je pitanje o riziku ulaska u proces koprodukcije jer ona zahtijeva resurse i investicije kako bi njezini rezultati bili učinkoviti i prepoznati. Na kraju, raspravio je o preprekama ostvarivanja takvoga modela koji mogu biti kulturološki, institucionalni, mogu biti rezultat nerazvijene komunikacije između aktera i nedovoljnih podataka, odnosno postoji mogućnost da će biti usmjereni samo na ostvarivanje kratkoročnih rezultata.

Peter Buchmann naveo je primjer koprodukcije iz Njemačke. U manjem gradu otvoren je ured za migrante te je lokalna administracija financirala taj ured. U početku su smatrali da će trebati više novca od javne vlasti za bolju integraciju migranata u društvo. Međutim, potražili su migrante koji su se već ranije uklopili, odnosno koji su poznavali jezik i kulturu da ih mogu savjetovati o onima koji su tek stigli u Njemačkoj. Te osobe su bile u službi savjetnika za one migrante kojima treba pomoć u pružanju javnih usluga. Naglasio je da je pri svakom primjeru važno bilo imati dobru povezanost u društvu (vrtići, škole, doktori). Ovo je samo jedan primjer, ali imaju još mnoge. Važno je uključivanje i ohrabrivanje participacije građana i civilnih društava da na svim razinama djeluju kao sudionici u pružanju javnih usluga.

Tijekom okruglog stola o primjerima koprodukcije iz Hrvatske govorila je Jasna Buljić. Opisala je kvalitetnu suradnju s Gradom Kutinom koji provodi udruga Promeza Zaželi, a tiče se programa zapošljavanja žena. Aleksandra Podrebarac iz udruge Carpe diem govorila je o aktivnostima usmjerenima prema mladima u Karlovcu iz perspektive Udruge Carpe diem. Organizirane su brojne radionice i savjetovanja s mladima o njihovim potrebama. Prvi program nije bio uspješan, ali drugi gradski program gotovo je u cjelosti ispunjen, dok je treći trenutno u tijeku. Iz Udruge PUŽ govorila je Lidija Bonačić-Krešić, udruga roditelja djece s poteškoćama u razvoju. Osnovne vrijednosti koje zastupaju su da svako dijete ima pravo na obitelj i da im se pruži kvalitetna skrb. Od osnutka udruge proveli su oko 200 projekata, od toga 5 europskih. Valter Glavičić, gradonačelnik Grada Labina, naveo je primjer gospodarstva jer bez njega nema prostora za financiranje ostalih usluga. U Labinu je osnovano Gospodarsko vijeće, savjetodavno tijelo koje gradskim vlastima omogućuje da razumije drugu stranu. Uvidjeli su da se većina problema tiče položaja mladih u društvu, a da je vrlo važan faktor stipendiranje studenata. Pokrenuli su program „karijerno usmjeravanje“ koji se financira iz Europske unije da se mladima olakša njihov obrazovni put. Drugi primjer u Labinu je stvaranje kulturne strategije.

Nakon okruglog stola, uslijedila je rasprava. Gordana Radonić smatra da je u Hrvatskoj puno toga napravljeno po pitanju koprodukcije, ali ima još prostora za napredak. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku sudjelovalo je organizaciji brojnih projekata na centralnoj razini, tvrdi Radnić, ali puno novca treba za zadovoljenje svih usluga. Boris Glavan pitao je što Ministarstvo uprave čini po pitanju koprodukcije u Hrvatskoj. Smatra da su građani vrlo malo uključeni u stvaranje politika i pružanje usluga na lokalnoj razini. Politika se mora boriti da postane partner u pružanju usluga. Na svima nama je da kao građani pokažemo inicijativu za promjenom. Jasmina Đinić tvrdi da ne znamo da je koprodukcija prisutna, ali zapravo jest. Svatko može pridonijeti kroz različite oblike aktivnosti.