U četvrtak, 28. studenog 2019. godine, u 10:30 sati, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u A dvorani, Lepušićeva 6, održan je okrugli stol Neliberalne demokracije u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Okrugli stol okupio je relevantne stručnjake i javne djelatnike koji su analizirali problem neliberalnih demokracija i njezine pojavne oblike iz različitih perspektiva i disciplina, uključujući komparativni, međunarodni, politički i javni kontekst.
Pozdravne riječi održali su Josip Kregar, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Centra Miko Tripalo; Olivera Majić, zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba; i Zoran Kurelić, dekan Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Josip Kregar naglasio je važnost teme neliberalnih demokracija za Hrvatsku i Europsku uniju, te je istaknuo ulogu Centra Miko Tripalo kao mjesta okupljanja i dijaloga znanstvenika i stručnjaka o različitim aktualnim temama. Olivera Majić u svome je govoru pozdravila sve prisutne u ime gradonačelnika Zagreba te je upozorila da se problem neliberalnih demokracija ne mora isključivo promatrati s nacionalne razine, odnosno da lokalna samouprava treba imati značajniji utjecaj pri donošenju odluka jer time potiče cjelokupno društvo na sudjelovanje i smanjuju se neliberalne tendencije. Grad Zagreb, istaknula je Majić, slijedi načela otvorenosti, poštivanja ljudskih prava i europskog načina života. Zoran Kurelić podsjetio je da je pri ulasku Hrvatske u Europsku uniju važno bilo povećati liberalne standarde u društvu, ali da je Europska unija doživjela šok govorom Viktora Orbana iz 2014. godine kada je odbacio liberalne vrijednosti na kojima se Unija temelji. Demokracija, prema Kureliću, često može biti neliberalna jer nekima nije stalo do liberalizma, te je zaključio da je ideološki lik neliberalne demokracije uvelike određen politikom SAD-a.
Prvi govornik te ujedno moderator skupa bio je Đorđe Gardašević
s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Naglasio je nekoliko problema koji mogu proizaći iz pojave neliberalnih demokracija, između ostalog, jačanje pojedinih institucija izvršne vlasti. Time može doći do blokade ostalih institucija državne vlasti koje su prisutne da služe kao kontrolni mehanizam. O svakom se problemu može opširno raspravljati jer često imaju dublje posljedice od onih koje su isprva vidljive. Izuzetno je važno imati stručnu raspravu o svakom prijedlogu promjena ustavnih ovlasti koji se pojavi u javnom diskursu i nužno je razumijeti uzročno-posljedične veze jer mnogi prijedlozi ostavljaju otvorena pitanja i neriješene ishode.
Holly Case, sa Sveučilišta Brown, smatra da problem neliberalizma nije vezan isključivo uz ovu regiju. Neliberalne demokracije usporedila je s velikim korporacijama koje stvaraju monopole i neliberalne su ideje danas usmjeravane od strane središnje vlasti u određenim državama, poput Poljske i Mađarske. Došlo je do transformacije svjetskog političkog poretka koji još nema očitu formu i zato je teško uočiti početak neliberalnih tendencija. Navela je primjer Mađarske i politike Viktora Orbana koji u svojim govorim koristi revizionistički simbolizam (zid kao simbol) čime je stvorio novi oblik nacionalizma. Iliberalizam, kao takav, ne postoji bez liberalizma, to je dio njegovog identiteta.
Tamara Ćapeta s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu problematizirala je ulogu i rad Europskog suda. Tvrdi da se u Europskoj uniji poziva na Europski sud kada je politički proces ugrožen ili blokiran. U svome ranijem djelovanju, Europski sud nije imao mogućnost saslušati prigovore o ograničavajnu sloboda u državama članicama. Jedini način na koji Europski sud danas može učinkovito djelovati protiv neliberalnih ideja je u suradnji s nacionalnim sudovima; otvaranjem pitanja usklađenosti nacionalnih sudova s Europskim sudom. Međutim, Europski sud može samo interpretirati europsko pravo te je na nacionalnim sudovima da samostalno odluče o problemima s kojima je određena država članica suočena. Zaključak je da europski sustav nije dovoljan jer Europa u potpunosti ovisi o nacionalnim tijelima.
Dragan Bagić, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu postavio je pitanje na čemu se temelji potpora neliberalnim demokracijama. Iliberalizam je bio stalno prisutan izazov u svim valovima demokratizacije. Danas se one mogu analizirati kroz koncept populizma čiji je utjecaj vidljiv u porastu podrše stranci Fidesz u Mađarskoj i PiS u Poljskoj. Do porasta podrške takvim idejama dolazi jer stari model upravljanja, pri čemu misli na liberalne demokracije, nije učinkovit. Istraživanja su pokazala da postoji visoka korelacija između zadovoljstva demokracijom i trenutačnom ekonomskom situacijom u zemljama Srednje i Istočne Europe.
Drugi panel okruglog stola svojim izlaganjem otvorio je Goran Sunajko s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Centra Miko Tripalo. U svojem nastupu nastojao je odgovoriti na pitanje kako se kriza liberalne demokracije prelijeva na pojedinca, na očuvanje pojedinca i njegove slobode. Sunajko danas vidi krizu liberalizma u odnosu na demokraciju. Naglasio je da liberalna tradicija čuva slobodu pojedinca koja je danas ugrožena raznim napadima nakon kojih ostaje stigma na pojedincu i njega se percipira kao krivca za postupke za koje nije kriv. Populistički element liberalne demokracije šteti pojedincu. Smatra da treba pojačati liberalni moment u konceptu liberalne demokracije i pojačati ulogu institucija koje štite pojedinca od većine.
Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, pitao je koliko je demokracija razvijena u Hrvatskoj, odnosno imamo li mi uopće demokraciju. Tvrdi da u Hrvatskoj postoji zadani narativ i simboli koje trebamo čuvati. Danas dolazi do epidemije lažnih vijesti te je sve jači pritisak politike na medije što je postao, tvrdi Zovko, dominantan narativ.
Tihomir Ponoš, novinar Novog lista, podsjetio je da je Europa nakon Drugog svjetskog rata bila moralna i materijalna ruševina; bila je potrebna velika obnova. Poražene države su bile države ograničenog suvereniteta, ali se do 1960-ih godina liberalna demokracija ukotvila u njihovim sustavima. Važno je bilo i postojanje zajedničkog neprijatelja, što je predstavljao Sovjetski Savez; cilj je bio zaustaviti komunizam. Nakon 1989. i kraja Hladnog rata takva se obnova nije dogodila jer liberalna demokracija nije bila cilj državama Istočnog bloka, već sredstvo za postizanje cilja. Danas se nacionalizam krije pod pojmom suverenizam. Posljedično, višestranački sustav se nije uspješno konsolidirao.
Antonija Petričušić, s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, analizirala je događanja u mađarskom obrazovnom sustavu nakon dolaska Viktora Orbana na vlast. Od 2014. godine započinje napad na autonomiju znanosti u Mađarskoj što je omogućeno izmjenama zakona koje su dale vlasti legitimitet. Navela je Central European University kao primjer ograničavanja autonomije sveučilišta. Od akademske godine 2019./2020. novi studenti se više ne upisuju na Sveučilište u Budimpešti, već u Beču. Drugi primjer je zakon iz 2018. godine kojim se kriminalizira pomaganje migrantima i tražiteljima azila, te se nameće visok porez institucijama koje se bave takvim aktivnostima. U kolovozu 2018. godine mađarska je Vlada ukinula akreditacije za sve programe rodnih studija u zemlji. Takva se erozija sustava, tvrdi Petričušić, događa neprimjetno i građani je ne razumiju dok se ona ne počne njih ticati.
Posljednji govornik Goran Čular, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, smatra da danas ima jako malo „liberalnog“ u liberalnoj demokraciji. U svom je nastupu analizirao ulogu političkih stranaka. Stranke prve generacije nastale su u parlamentima, ne u društvu. Političke stranke kao važan čimbenik razvoja demokratskog i pluralističkog sustava u početku su bile „neželjena djeca“ liberalnih poredaka ili, kako Čular tvrdi, teorijska “siročad” i “nedonoščad”. U 20. stoljeću nastupilo je zlatno doba političkih stranaka koje kroz stranačko natjecanje posreduju legitimitet zajednice. Danas su stranke i stranačko natjecanje brana autokratskim poretcima, ali usprkos tome, ne garantiraju obranu od neliberalnih tendencija.
