Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo u srijedu, 22. ožujka 2023. godine, u Novinarskom domu u Zagrebu, održao je tribinu Unutarobiteljsko nasilje.
Gvozden Flego predstavio je uvodno temu tribine. Napomenuo je da je nasilje unutar obitelji u Hrvatskoj zabrinjavajuće, da je to ozbiljan društveni problem čiji uzroci nisu u potpunosti jasni. Možda leže u tome što živimo u zemlji evidentnog manjka političke kulture, što počesto običavamo rješavati probleme nasiljem ili pak nasilje proizlazi iz nekih drugih okolnosti. Rekao je da je nasilje u obitelji oblik očaja i stoga veliki društveni problem koji se zaoštrava na primjer blokadama nekih centara za socijalnu skrb. Govorio je o važnosti prevencije i iznio je primjer Švedske koja je uvela preventivne aktivnosti u obrazovanju što je donijelo ogromne uštede u sustavu (za svakih 1000 dolara uloženih u prevenciju uštedilo se 1,2 milijuna dolara u vremenskom periodu od 30 godina). Prevencija nasilja je izuzetno isplativa, treba ju otpočeti u najranijim obrazovnim institucijama, ali je u tome Hrvatska izuzetno deficitarna. Umjesto prevencije imamo terapiju, ali koja ni u tome nije uspješna. Zato su ovakve tribine važne i uzajamna razmjena mišljenja stručnjaka je vrijedna. Najavio je da će bilješka sa skupa će biti poslana svim zainteresiranim i relevantnim akterima.
Marina Ajduković počela je svoje izlaganje napomenom da je prije 23 godina sa skupinom kolegica napisala udžbenik o nasilju u obitelji pa je ta godišnjica i povod da se preispitaju postignuća na tom polju. U kontekstu pozitivnih izmjena zakonodavnog okvira govorila je o napretku u sustavu procesuiranja i kažnjavanja rodno utemeljenog i seksualnog nasilja i zaštite žrtve, o tome da je proširen obuhvat osoba koje se štite ključnim zakonima u ovom području, o boljoj usklađenosti s Istanbulskom konvencijom. Spomenula je i uspostavljanje nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja te o povećanom broju skloništa za žrtve nasilja. Naglasila je i bolje financiranje održivosti udruga koje se bave zaštitom žrtava te da je dosta ovih postignuća rezultat zagovaranja civilnog sektora. Govorila je i o nedostatcima sustava, postavljajući pitanje imaju li žrtve učinkovitiju zaštitu. U zakonodavnom okviru upitna je usklađenost kaznenog, prekršajnog i obiteljskog zakonodavstva. Spomenula je dilemu da li postoje različite vrste nasilja u partnerskim odnosima ili je svako nasilje rodno uvjetovano. Nedovoljna je dostupnost preventivnih programa – od vrtića do škola, dok na razini države ne postoji dogovor o tome tko je zadužen za koje programe prevencije. Naglasila je da se kažnjavanje ne treba gledati kao suprotnost tretmanima počinitelja nasilja, već ta dva elementa treba implementirati paralelno, ali da je općenito nedovoljna dostupnost tretmanskih programa za počinitelje nasilja. Istaknula je potrebu osnaživanja žrtve i izbjegavanje kontrole i moći stručnjaka u radu sa žrtvama. Postavila je pitanje kako štitimo djevojčice i žene kao i ostale žrtve nasilja u obitelji i drugim bliskim odnosima: bez dovoljne rodne osjetljivosti, bez dovoljne osjetljivosti za njihovu traumatizaciju, bez dovoljnog ulaganja u stručnjake koji s njima rade, bez dovoljno međuresorne suradnje, bez povjerenja da žrtva zna što je za nju dobro i bez dovoljne svijesti o učincima povećane tradicionalizacije društva i uz to vezane ideologije na zaštitu žena i djevojčica od različitih oblika nasilja. Napomenula je da zadnjih godina stav javnosti prema rodnoj ravnopravnosti postaje sve negativniji. Spomenula je i štetne posljedice za djecu koja odrastaju u kontekstu dugotrajne izloženost nasilju između roditelja za vrijeme trajanja partnerskih odnosa, povećane razine ugroženosti u razdoblju izlaska majke iz nasilne partnerske veze, te nastavku prisilne kontrole nad partnericom koja može trajati i nakon prestanka nasilne partnerske veze putem psihičkog iskorištavanja djece. Često se prikrivena prisilna kontrola nastavlja preko djece, što djecu i majke dodatno traumatizira i ugrožava. Spominjala je i pogrešne prakse koje postoje u tom području i koje treba adresirati i putem obiteljskog zakonodavstva. Važno je definirati načine sprečavanja da se prisilna kontrola nad partnericom ne nastavlja preko djece. Stojimo pred nužnim promjenama: definiranju smjernica za procjenu rizika za nasilje u partnerskim odnosima, definiranju smjernica za diferencirano postupanje u sporovima o skrbništvu djece kada je bilo nasilja u partnerskoj vezi, potrebi međuresornog dogovora o terminologiji, definicijama, kriterijima, odgovornostima i intervencijama u sustavu, te poticanju suradnje javnog i civilnog sektora, ali i unutar samog civilnog sektora. Naglasila je važnost osmišljenog korištenja procjene razine rizika za povećanje sigurnosti žrtve te pružanja novih socijalnih usluga (npr. psihosocijalnog tretmana prevencije nasilnog ponašanja). Govorila je o motivaciji ključnih dionika i stavljanju u fokus skrbi za žrtve kako bi se sve napravilo da se osnaži žrtve i da nasilje prestane.
Kristijan Kevešević pozdravio je skup ispred Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja se temom obiteljskog nasilja bavi već 20 godina i zagovara da se toj temi pristupa multidisciplinarno. Borba protiv obiteljskog nasilja u RH je specifična jer joj se u pravu pristupa dualistički – tretira se kao prekršaj ili kao kazneno djelo ovisno o težini djela i učestalosti. U zadnjih 20 godina u praćenju pojavnosti obiteljskog nasilja bilježi se pad prekršaja dok su kaznena djela u kontinuiranom rastu. Postoje razne interpretacije različitih tijela koje objašnjavaju zašto su blaži oblici obiteljskog nasilja u padu, a teži u porastu. Govorio je o dva pristupa problemu: preventivnom i represivnom. Sa zakonskom politikom kažnjavanja obiteljskog nasilja se pomalo eksperimentira (s minimumom i maksimumom kazni) ali se ide u smjeru postrožavanja. Sudska politika kažnjavanja prekršaja je takva da 77 posto okrivljenih budu proglašeni krivim dok je u kaznenim postupcima osuđena tek svaka treća prijavljena osoba. Zakonodavstvo ide prema postroženju, ali je sudska praksa preblaga. Prevencija bi se trebala provoditi kroz sustav socijalne skrbi putem uvođenja socijalnih usluga rane intervencije u pred-konfliktnim situacijama, medijacije, ali to još nije dovoljno. Veliki je pritisak na pravosuđu jer trenutačno prevencija ne podiže dovoljno barijera prema nasilju. Kratko je govorio o uzrocima, istaknuo da je nasilje u obitelji povijesna istina te je naglasio da se kasno prepoznalo da obiteljsko nasilje nije privatna stvar već je društveni problem.
Maja Mamula više od 20 godina radi sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja. Ističe na temelju iskustva Ženske sobe, čije članice su u brojnim radnim skupinama i povjerenstvima, kako je u zadnjih godinu dana teško zadržati entuzijazam za takvu vrstu angažmana, jer je prisutan određeni backlash, koji se najčešće manifestira kao odbacivanje odgovornosti svakog od nadležnih tijela i institucija. Ističe kako je nasilje nad ženama tema koju su vidljivom učinile feministkinje i kako je važno razumjeti kako se kroz povijest gledalo na taj problem: od privatnog problema, preko javno-zdravstvenog i društvenog problema te da je ključno za razumijevanje nasilja nad ženama shvatiti da je to kršenje ljudskih prava žena i da ga tako treba promatrati. Nasilje nad ženama rezultat je duboko ukorijenjene neravnopravnosti žena i muškaraca, ali i mehanizam održavanja neravnopravnosti. Navodi kako je u Hrvatskoj nasilje nad ženama okruženo iznimnim brojem predrasuda, koje su prisutne i kod stručnih osoba koje rade sa ženama i djecom žrtvama nasilja, čemu doprinosi i nedostatak sustavnih i specijaliziranih edukacija. Iz tog razloga neki ključni pojmovi za stvarno razumijevanje fenomena nasilja nad ženama ostaju neprepoznati, kao što je prisilna kontrola kao ključni mehanizam nasilja u obitelji, post-separacijsko nasilje i sl. Također, navodi kako se i u stručnim krugovima još uvijek može čuti pitanje „pa zašto žene uopće ostaju u nasilnim odnosima“ i da je u današnje vrijeme to ne samo indikator neodgovarajućih edukacija, nego i apsolutno nedozvoljivo nerazumijevanje problema. Navodi kako je veliki problem nedostatak podataka o rasprostranjenosti nasilja u obitelji. Na temelju postojećih podataka policije o broju prijavljenih slučajeva najčešće se navode podaci o broju prijava prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenom zakonu, ali sam članak 179a, dok se svi drugi oblici nasilja u obitelji prema Kaznenom zakonu ne navode. To onemogućuje stvaran uvid u rasprostranjenost problema, kao i praćenje trendova. Nadalje, navodi kako u Hrvatskoj nema recentnih istraživanja o rasprostranjenosti nasilja u obitelji na nacionalnom uzroku, kako nema sustavnih analiza presuda. Ne vide se trendovi upravo zbog nedostatka podataka. Zbog svega navedenog, nemoguće je predlagati konkretna i ciljana rješenja. Razumijevanje problema je jedan od preduvjeta da se spriječe manipulacije pravosudnog sustava. Naglasila je da nasilje u obitelji ima spol, jer više od 80 posto žrtava su žene. Uzroci nasilja nad ženama i nasilja nad muškarcima su različiti. Nasilje nad ženama je rezultat sustavne društvene opresije žena i tradicionalna neravnopravnost, dok su najčešći uzroci nasilja u obitelji nad muškarcima individualna patologija i patologija veze. Ključne razlike između žena i muškaraca žrtava nasilja u obitelji jesu te što su žene neproporcionalno češće izložene nasilju, žrtve su ponovljenog i višegodišnjeg nasilja, težina ozljeda je veća, osjećaju ugroženosti za svoj život i život djece. Nadalje, naglašava kako je temeljni odgovor sustava još uvijek nepovjerenje u iskaz žrtve. Sustav koji bi morao formulirati odgovor prema žrtvi je kompleksan i nepovezan. Navodi primjere kako se Istanbulska konvencija ne primjenjuje na način stvarnog razumijevanja problema (npr. osnivanje skloništa koje ne vode specijalizirane organizacije civilnog društva). Kaznena politika je preblaga, a procesi predugo traju. Prave, ozbiljne i sustavne edukacije nema. Potrebno je unaprjeđenje zaštite, ulaganje u rodno osjetljiv pristup, pristup utemeljen na razumijevanju traume i rodno osjetljiv pristup. I svakako je potrebna prevencija koja je ulog u budućnost.
Melita Mulić je bila članica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe kada se donosila Istanbulska konvencija. Rekla je da je obiteljsko nasilje već dugo prepoznato kao društveni problem, ali ono je i politički problem. I ta tema nema adekvatan politički odgovor. U najvišim političkim krugovima deklarativno je nulta tolerancija prema nasilju, ali na nižim razinama stvar je drugačija. Nasilje je često marginalna tema, zapravo kako bi se očuvao patrijarhat. Dok nema de facto i de iure ravnopravnosti, neće biti kraja nasilju. U svijetu je svake godine 90 000 žena ubijeno samo zato što su žene. RH ima jednu od najgorih statistika u EU po broju ubijenih žena (treća po redu), što je dvostruko više nego Francuska ili Italija po glavi stanovnika. Po rasprostranjenosti, u RH nasilje se može usporediti s korupcijom, ali ne i po posljedicama na ljudske živote. Koliko su žene sigurnije danas nego prije 20 godina? Nisu, jer statistike govore da se nasilje ne smanjuje. Naglasila je veliku ulogu ženskih udruga i mreža. Potrebno je objektivno sagledati što je učinjeno i uvidjeti da nedostaje uvođenje rodno osviještenih politika. Odgovor nije jednokratan, ali je važno otvoreno govoriti o tim temama. Medijska pokrivenost je važna, ona treba izaći iz obiteljske i privatne sfere. Prevencija kroz obrazovni sustav je plitka, a ima i puno otpora i neuralgičnih točaka.
Rasprava
Gvozden Flego je napomenuo rodnu nejednakost u primanjima. Piketty spominje razliku u plaćama od 17 posto za iste poslove no prosječna mirovina žene je 64 posto muškarčeve.
Rada Borić pitala je koliko košta ubijena žena i koliko košta napadnuta žena. Koliko košta nasilje za društvo? Patrijarhat se neće uvijek razumjeti jer se smatra da je nasilje povijesna istina. Potrebne su konkretne mjere o tome kako žene mogu izaći iz nasilja. Ne treba odvojeno gledati djecu, ali što je sa ženama bez djece, ili u vremenu prije no što imaju djecu.
Romana Nikolić, saborska zastupnica, govorila je o školskom sustavu koji je zastario i u kojem djeca proživljavaju mnoge probleme. Prevencija treba krenuti od najranije dobi. Govorila je o prijedlogu da se krene s programima prevencije nasilja u vrtićima.
Dejan Ajduković je govorio o svojem radu s počiniteljima nasilja. Rekao je da je izračunato da je cijena nasilja otprilike 2.8 posto BDP-a u RH, ali je metodologija izračuna čudna. Pokušaj novog izračuna je zapeo na sudovima jer su oni trebali kontaktirati počinitelje koji su presuđeni i tražiti odobrenje da ih se kontaktira. Rodna ravnopravnost je osnova prevencije nasilja. Spomenuo je „nordijski paradoks“ gdje je ravnopravnost visoka, ali je i najveći broj prijavljenog nasilja. Prioritet mora biti sigurnost i zaštita, a u kampanjama se samo govori o najgorim slučajevima. No ispod toga je postoji prisilna kontrola i potrebno je osjetljivije i diferenciranije razumijevanje nasilja prema ženama.
Gvozden Flego je govorio o disproporciji između deklarativnog i konkretnog. Prema OECD-u od verbalnog elementa u edukaciji puno je važniji nastavnik i njegovo ponašanje. Odnosi u razredu su ključni i važniji od izrečenog.
Sabina Glasovac je rekla da se u Saboru pokušava artikulirati glas protiv nasilja. Istanbulska rasprava je primjer toga. Predstavnici patrijarhata računaju da u RH stvari mogu ići unatrag, ali veliki iskorak je u preuzimanju obaveza i društveni konsenzus, barem na deklarativnoj razini. Nedostatak financiranja sigurnih kuća u županijama i vrsta podrške koja tamo postoji je upitna. Praksa izricanja najnižih kazni je društvena poruka počiniteljima. Ne želi utjecati na sudove ali oni moraju bit svjesni poruka koje šalju svojim presudama. Porazno je da sedam godina nema nacionalne politike za ravnopravnost spolova. Nacionalni program za mlade i nacionalni plan za zaštitu od diskriminacije nedostaje i tu bi trebalo usuglasiti elemente za borbu protiv nasilja na ženama.
Marina Ajduković je rekla da je činjenica je da nema planova i strategija, ali kad bi ih i bilo, doživljavali bi se kao formalnost a ne kao nešto što može riješiti probleme. Ne treba biti konkurencije između prava žena i prava djece.
Martina Vlašić Iljkić govorila je o nacionalnim timovima za sprječavanje nasilja i apelirala da se u te timove uključe županijska državna odvjetništva. U protokolu o nastupanju u slučaju nasilja treba jasnije definirati djelovanje županijskih državnih odvjetništava. Obiteljski odjeli pri općinskim sudovima nisu zaživjeli.
Marina Ajduković je spomenula potrebu prevladavanja zatvorenosti edukacija za suce od stručnjaka psihosocijalnih profesija. Mora se znati koje kompetencije i vještine suci imaju i koje im trebaju.
Kristijan Kevešević je rekao da je institucija Pravobraniteljice, u sklopu EU projekta „Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava borbe protiv nasilja prema ženama“ koji se provodio od 2017. do 2020.g., analizirala preko 1200 pravomoćnih presuda za nasilje prema ženama. Više od pola kaznenih su izrečene kao novčane kazne bez uzimanja u obzir da takva kazna indirektno pogađa cijelo kućanstvo, odnosno i žrtvu. Tek 9 posto prekršajnih presuda su bezuvjetne kazne. Od kaznenih presuda je 90 posto uvjetno, uz jako puno ublažavanja kazni. Problem je i okolnost da je od 5.300 zaštitnih mjera koje je policija predložila prihvaćeno samo nešto više od 1.800. Naglasio je važnost edukacija kao i primjer UK gdje edukacije neovisnih savjetnika za nasilje u obitelji traju 12 dana.
Silvija Trgovec, savjetnica pučke pravobraniteljice, govorila je o nasilju nad osobama starije životne dobi. Kontekst tog nasilja je malo drugačiji: to je nasilje u porastu od početka pandemije COVID-a do danas, što potvrđuju pritužbe pravobraniteljici. A prijavljuje ih se samo mali postotak. Razloga za to nasilje je puno i nisu u potpunosti jasni, ali mogu biti materijalni uvjeti, ovisnost o pomoći i skrbi te financijski faktori. U tom području nedostaje edukacija a profesionalci u sustavu koji bi trebali pružati pomoć često ne prepoznaju takvo nasilje. Zakon o radu ne dopušta korištenje bolovanja za skrb za starije.
Snježana Vasiljević, profesorica na Pravnom fakultetu iznijela je svoje opservacije o 20 godina od donošenja prvog zakona o ravnopravnosti spolova. Govorila je o donošenju plana rodne ravnopravnosti na razini fakulteta i o otporima za donošenje sličnoga na razini Sveučilišta u Zagrebu. Edukacija o rodnoj ravnopravnosti na razini visokog obrazovanja nije obavezna, a trebala bi biti na svim obrazovnim razinama, počevši od vrtića. Postoji li društveni konsenzus o tome štitimo li nasilnike ili žrtve? Trebalo bi prvo donijeti strateški dokument pa iz njega izvoditi planove. Ako je ključna ideja da se štiti žrtva, zakoni bi trebali to reflektirati. Nasilje u obitelji je kršenje ljudskih prava. Obiteljsko nasilje nije obiteljsko pitanje, već se država mora pobrinuti da toga nema. Dijete koje svjedoči nasilju je i samo žrtva traume. Prisilna kontrola je u srži problema nasilja, ali o tome se ne govori dovoljno nakon razvoda. Interes počinitelja ne može prevagnuti nad pravom žene da bude zaštićena.
Maja Mamula govorila je o nerazumijevanju nasilja u obitelji koje doživljavaju djeca i da je ključno shvatiti da su djeca žrtve nasilja kada su direktno izložena nasilju, kada svjedoče nasilju, ali i kada žive u atmosferi zastrašivanja i kontrole koju sa sobom nosi nasilje u obitelji. Ističe problem rada na izmjenama zakonodavstva i javnih politika na način da se organizacijama civilnog društva kada ukažu na probleme u praksi stalo odgovara da su to „samo pojedinačni primjeri“ i postavlja pitanje koliko treba biti primjera pogrešne prakse da to više ne budu „pojedinačni slučajevi“ i da se njihova iskustva uzmu kao relevantna. Nadalje, ukazuje na iznimno neprimjerene primjere olakotnih okolnosti u slučajevima nasilja nad ženama, uključujući femicid.
Ingrid Antičević Marinović govorila je iz perspektive ustavne sutkinje. Rekla je da se puno toga promijenilo u 20 godina. Prije su laka tjelesna povreda i uvreda bile jedini mehanizmi, ali normativni optimizam je posustao. Povećanje kazne neće sam po sebi učiniti promjenu. U preventivnom smislu počinitelj mora znati da će ga ubrzo snaći kazna, sve ostalo je normativni optimizam. Prevencija je važna.
Zaključne riječi
Melita Mulić: Žrtve nasilja prije svega su žene. Potrebna je strategija za borbu protiv nasilja nad ženama. Ne treba relativizirati normativni okvir. Treba imati strategiju, plan i zakone. Stručni i civilni pritisak u društvu je potreban za promjene, za što svi snosimo odgovornost.
Maja Mamula napomenula je da je važno da razumijemo da se svi zakoni mogu mijenjati u skladu s ukazanim sustavnim problemima u praksi. Naglašava da je pri tome ključna sinergija između organizacija civilnog društva i svih nadležnih sektora, ali i zajednička volja za promjene. Ističe odgovornost države u zaštiti ljudskih prava žena te naglašava da država treba žene žrtve nasilja staviti u centar i preuzeti odgovornost za zaštitu žrtava. Ključna pitanja su: što je žrtvi važno i kako ju zaštititi. Sustav mora djelovati u korist žrtve. Važni su edukacija i prevencija te raspoloživost podataka.
Kristijan Kevešević naglasio je da je učinkoviti sustav praćenja važan i da ga je teško uspostaviti. Osim policijskih podataka, ne postoje sustavni podaci. Ponovio je tendenciju pada prekršaja i rasta kaznenih djela. Prema stajalištu Pravobraniteljice, navedeni trend je posljedica sustava koji odvraća žrtve da prijavljuju lakše oblike nasilja te one reagiraju i obraćaju se za pomoć tek onda kada nasilje postane teže prijeđe u kaznenu sferu. Žene su žrtve u 78 posto slučajeva, zbog čega je to rodno utemeljeno nasilje. HR je uz Latviju najlošija država članica EU po femicidu od strane bračnih/izvanbračnih drugova i intimnih partnera na 100.000 stanovnika. Pravobraniteljica je 2017. osnovala Femicide Watch upravo s ciljem analize slučajeva femicida i detekcije rizika u sustavu. Važno je raditi procjene rizika od strane policije i ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Preporuke pravobraniteljice su psihoterapijski rad, društvena reintegracija počinitelja, sveobuhvatna edukacija pravosuđa, nulta tolerancija za nasilje.
Marina Ajduković naglasila je da svi imaju osobnu i društvenu odgovornost osvještavati složenost prisilne kontrole kao obrasca nasilja i kako se ti mehanizmi prenose na roditeljstvo. Potrebno je revidirati obiteljski i druge relevantne zakone da roditelj koji koristi obrazac prisilne kontrole putem djece snosi posljedice. Promjenama zakona treba pristupiti pažljivo i izbjegavati nedorečenosti te ad hoc promjene bez promišljanja. Prevencija u školama se od nižih razreda osnovne škole mora fokusirati na reguliranje emocija ljutnje i općenito emocija i ponašanja. U srednjoj školi programi o rodnoj ravnopravnosti i prevenciji nasilja u romantičnim vezama bi trebali biti obavezni.
