Tribina SOCIJALNA NEPRAVDA I BRZORASTUĆE SOCIJALNE NEJEDNAKOSTI U HRVATSKOJ

Dana 20. travnja održana je tribina SOCIJALNE NEPRAVDE I BRZORASTUĆE SOCIJALNE NEJEDNAKOSTI U HRVATSKOJ u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. To je treća tribina u organizaciji Centra Miko Tripalo koje se bave aktualnim problemima hrvatskog društva. Tribinu su otvorili uvodničari izv. prof. dr. sc. Karin Doolan, izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina i izv. prof. dr. sc. Velibor Mačkić. Tribinu je moderirao prof. dr. sc. Gvozden Flego, član Centra Miko Tripalo.

Karin Doolan u svojem je izlaganju sažela šest uvida u nejednakosti u Hrvatskoj do kojih je došla u istraživanju o društvenoj stratifikaciji hrvatskoga društva. Prvi uvid je da je Hrvatska klasno raslojeno društvo koje sliči piramidi. Pri samom vrhu piramide su oni koje je teško obuhvatiti anketama, npr. vlasnici velikih poduzeća, ali prvi vrhu je i tzv. dominantna klasa. Moć te dominantne klase proizlazi iz stručnog znanja (liječnici, suci i sl.) te općenito visoke razine društvenog i ekonomskog kapitala u odnosu na ostale ispitanike. Otprilike 29% piramide tvori srednja klasa. Veliki dio piramide čini radnička klasa, a pod-klasu čini 15% stanovništva, onih s najnižim razinama obrazovanja, društvenog i ekonomskog kapitala (npr. dugoročno nezaposleni i oni koji imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje). U odnosu na europski prosjek, Hrvatska ima manju dominantnu i srednju klasu i veću radničku klasu. Drugi uvid je da se klasna raslojenost u Hrvatskoj manifestira u različitim horizontima mogućnosti (u pogledu uvjeta rada, obrazovnih putanja ili pak zdravstvene skrbi). Treći uvid: potreban je intersekcionalni pristup za potpuniju sliku nejednakosti u društvu – npr. osobe starije dobi i žene su više zastupljeni u pod-klasi kao i osobe iz panonske Hrvatske, dok je najveći udio dominantne klase u Gradu Zagrebu. Četvrti uvid: krize (poput pandemija, poplava, potresa i katastrofa povezanih s klimatskim promjenama) zaoštravaju nejednakosti: za one pri dnu klasne hijerarhije otežan je oporavak od kriznih situacija i njihovih ekonomskih posljedica. Peti uvid: iskustvo nejednakosti prožeto je emocijama – pripadnici pod-klase opterećeni su osjećajem nesigurnosti i straha za budućnost. Oni koji se identificiraju kao pripadnici radničke klase češće iskazuju tjeskobu u usporedbi s drugima vezano uz posao ili plaću ili se pak osjećaju da su podbacili u odnosu na sliku uspješne osobe u današnjem društvu. Šesti uvid: u provedenom istraživanju dominira osjećaj sažaljenja prema siromašnima i  prezira prema bogatima. 

Velibor Mačkić govorio je o pet poruka koje slijede iz istraživanja koje je objavljeno u publikaciji (Ne)jednakosti u Hrvatskoj Zaklade Friedrich Ebert Zagreb, te izlaganjima istraživača na Okruglom stola o ekonomskim nejednakostima koje je Ured PRH organizirao u prosincu 2021. Otvorio je s prikazom tri mjere nejednakosti koje koriste ekonomski stručnjaci: top 1%, Gini koeficijent i Great Gatsby krivulja. Problem s Gini koeficijentom jest da bogati (gornji rep distribucije) općenito, pa tako i u Hrvatskoj, nerado prijavljuju stvarne dohotke. Odnosno, u Hrvatskoj za točno izračunavanje Gini koeficijenta nedostaje dio podataka od Porezne uprave. Nejednakost dohotka nije alarmantna ali istraživači s Ekonomskog fakulteta Zagreb, Instituta za javne financije i Ekonomskog instituta ukazuju na postojanje slojevitije slike. Prva poruka: indeks Gini je 29,7, ali uz korekcije s podacima Porezne uprave iznosi 33 u 2018. godini. Otprilike 63% korigiranog dohotka u Hrvatskoj ne dolazi od rada već od kapitala ili rente od imovine. Iz tog razloga ekonomisti kombiniraju različite mjere nejednakosti. Krivulja Great Gatsby prikazuje odnos nejednakosti dohotka (mjeren Gini koeficijentom) i generacijsku elastičnost dohotka (kolika je šansa da će djeca zarađivati jednako ili više od roditelja). Međunarodna istraživanja pokazuju da je američki san danas moguć u Europi i Kanadi, ali ne toliko u SAD-u. Ključni uzrok tih trendova, i druga poruka,  jest važnost implementiranog političko-ekonomskog modela kapitalizma, te javnih politika koje se tiču jednakosti mogućnosti i vertikalne mobilnosti. Faktor slabe države, u slučaju Hrvatske, Bugarske i Rumunjske, jest ključna odrednica modela i javnih politika na europskoj periferiji. Pita se o kojim temama je u ovom kontekstu bolje razgovarati – o siromaštvu ili o nejednakost i tvrdi da je nejednakost sklizak pojam. Stoga je važno odrediti u startu,  kada govorimo o distribuciji dohotka i imovine, zanima li nas donji ili gornji rep distribucije. Pažnja usmjerena na jedne ili druge utječe na odabir javnih politika – npr. porez na nasljedstvo ili ulaganje u obrazovanje, kao što to istraživanje poznatih političkih ekonomista Rodrika i Stancheve pokazuju. Mačkić je podcrtao i preostale tri ključne poruke o ekonomskim nejednakostima u Hrvatskoj. Treća poruka: nejednakost imovine u Hrvatskoj viša je od nejednakosti dohodaka, a nejednakost financijske imovine je izrazito visoka. Ekonomski stručnjak Branko Milanović navodi dva važna faktora u mjerenju nejednakosti – klasu i lokaciju. Koliko je to važan uvid i za Hrvatsku pokazuju četvrta i peta poruka. Četvrta: nejednakost imovine je velika u Hrvatskoj, pri čemu socio-demografske razlike i regionalna distribucija igraju ključnu ulogu. Posebno je naglašena uloga lokacije i rente, kako u ekonomskom, tako i u političkom smislu – postoji klasa koja ne treba državu i socijalne usluge, političke artikulacije pripadnika te klase različite su od politike velikih stranaka. Peta poruka naglašava važnost nasljeđa (glavne stambene jedinice) i lokacije koje utječu na startnu poziciju (jednakost mogućnosti). Distribucija ukupne i financijske imovine je nejednaka – depoziti i štednja, te vlasništvo nad ukupnom imovinom su u rukama malog broja građana, a u toj su slici i regionalne nejednakosti (panonska vs. primorska Hrvatska) bitne. U preostalom dijelu izlaganja dao je komparativni pregled kretanja nejednakosti dohotka u odabranim zemljama u razdoblju od 1988. do 2018. godine. Primjerice u Bugarskoj je nejednakost rasla za 98%, istovremeno su nejednakosti porasle i u Hrvatskoj zbog ekonomskih politika, globalizacije, digitalizacije, smanjivanja uloga sindikata, pritisaka na snižavanje cijene rada, elitizma u obrazovanju, itd.. Osvrnuo se i na pitanje inflacije i rasta cijena – hrana i bezalkoholna pića u životnim troškovima u Hrvatskoj iznose 27%, stanovanje 18%, prijevoz 13%, što najviše utječe na percepciju povećanih troškova života u 2021. godini.  Zaključno je prokomentirao zajedničku distribuciju dohotka i neto imovine iz čega slijedi kako 20% najsiromašnijih sukladno distribuciji dohotka ujedno posjeduje i više od 15% najvrjednije imovine. Pojedinci u toj (K1) skupini posjeduju više imovine od onih koji se nalaze u sljedeće dvije skupine, uvjetno rečeno donje srednje i srednje distribucije dohotka. Slijedi kako je vjerojatno riječ o radno-aktivnom dijelu stanovništva koji ne vjeruju u sustav.

Olja Družić Ljubotina prikazala je rezultate kvalitativnog istraživanja o siromaštvu djece u Hrvatskoj kao prvom  koje je uključivalo i iskaze djece. Naglasila je da bi politike trebale sustavno intervenirati za umanjivanje siromaštva djece, no do sada to nije bio slučaj. Govorila je o indikatorima deprivacije kao mjerilu siromaštva djece (nedostupnost optimalne prehrane, odjeće, predškolskog odgoja, vanškolskih aktivnosti, igračaka i sl.). Djeca su ovisna s jedne strane o roditeljima i s druge o javnim politikama koje bi im trebale omogućavati prevladavanje siromaštva. Glavne posljedice siromaštva za djecu su zdravstvene, tjelesne, socijalne i emocionalne, kognitivne, obrazovne i ekonomske. Jedan od ključnih problema djece u siromaštvu je značajna nedostupnost predškolskog sustava za njih (preko 60-70% siromašne djece nije uključeno u vrtić), što ih stavlja u iznimno nepovoljniji položaj u odnosu na djecu čiji su roditelji zaposleni i boljeg materijalnog statusa. Na taj način su im onemogućene koliko toliko slične startne pozicije  pri ulasku u obrazovni sustav u odnosu na nesiromašnu djecu. Mogućnosti školskog sustava teško obuhvaćaju djecu u siromaštvu. Česte su stigmatizacije takve djece kao i njihova socijalna isključenost. Za djecu u siromaštvu je veća šansa da će ispasti iz obrazovnog sustava. Svaka treća jednoroditeljska obitelj je u riziku od siromaštva kao i svaka četvrta s troje ili više djece, što iz godine u godinu pokazuju podaci Državnog zavoda za statistiku. U takvom su riziku i djeca u institucijama, s poteškoćama u razvoju, u udomiteljskim obiteljima, romska djeca. U Hrvatskoj je oko 25% djece u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti dok više od trećine djece prima dječji doplatak. Govorila je i o tome da su djeca u siromaštvu, koja su bila obuhvaćena istraživanjem, iz Zagreba i s Banije iskazivala svijest o siromaštvu i zabrinutost za zdravlje roditelja, rano počinju raditi da bi doprinosili obitelji. Roditelji često investiraju u obrazovanje samo jednog djeteta. Djeca su puno pričala o troškovima u obrazovanju i izvanškolskim troškovima koje ne mogu pokrivati. Primjećuju društveno raslojavanje među svojim vršnjacima, jer se, kako navode,  „bogati druže s bogatima a siromašni sa siromašnima“. Djeca nevoljko razgovaraju o svojem siromaštvu i neka od njih imaju osjećaj srama i stigme koje dolaze sa siromaštvom. Svjesna su da nemaju jednak pristup obrazovanju i osnovne uvjete za život, da si neke stvari ne mogu priuštiti, poput digitalne opreme i internetske veze (što je bio značajan problem u uključenju u nastavu za vrijeme pandemije). Potrebe djece nisu u fokusu politika pa se postavlja pitanje tko treba javno zagovarati prava ranjive djece i njihove potrebe. Problem je i međuresorna suradnja, pri čemu ministarstva prebacuju odgovornost s jednog na drugo kada je potrebno poduzeti konkretne korake vezane za siromaštvo djece jer to ne smatraju svojom nadležnošću. Potrebno je osvještavati one koji se bave politikama da postoje nejednakosti među djecom, što je veliki problem u društvu.  Naglašeno je da je glavni način iskorjenjivanja siromaštva prije svega ulaganje u djecu u najranijoj dobi, jer se na taj način smanjuju socijalne razlike među njima i preveniraju daljnje nejednakosti koje postaju vidljive u obrazovnom sustavu.

U raspravi su se sudionici tribine dotakli sljedećih tema:

  • Zbog usmjerenosti na borbu za goli opstanak, siromašni su društveno isključeni
  • Važnost ulaganja u obrazovanje, naročito predškolsko
  • Potrebna sustavna socijalna ulaganja u djecu
  • Nejednakosti su uvelike posljedice neadekvatnih javnih politika
  • Potrebne su socijalne mjere za ublažavanje siromaštva i očuvanje ljudskog dostojanstva
  • Potrebne su promjene u sustavu koje bi omogućile veću potporu siromašnijim obiteljima
  • Važnost kvalitetnog strukovnog obrazovanja
  • Socijalna mobilnost otpočinje u obrazovanju
  • Potrebne su sistemske politike za zapošljavanje mladih
  • Poticati aktivno starenje i ulagati u resurse za starije
  • Brojne su posljedice nekonkurentnosti hrvatske ekonomije