Dana 21. ožujka održana je tribina Autonomija sveučilišta i znanstvenih istraživanja u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. To je druga u nizu tribina u organizaciji Centra Miko Tripalo, na kojima raspravljamo aktualne probleme hrvatskog društva. Tribinu su otvorili uvodničari: prof. dr. sc. Ivo Družić, prof. dr. sc. Ivo Josipović, akademik Ivica Kostović i prof. dr. sc. Gvozden Flego. Tribinu je moderirao prof. dr. sc. Gvozden Flego, član Centra Miko Tripalo.
Profesor Družić dao je pregled značenja autonomije sveučilišta u Republici Hrvatskoj. Smatra da u novim tehnološkim i organizacijskim obrascima treba procesuirati bezbrojnih realnih i virtualnih informacija koje najavljuju društvo čiji su obrisi neshvatljivi u postojećim kategorijama. Jedini orijentir u putovanju novom stvarnošću je slobodna potraga za znanstvenom istinom. Naslućuje se nepoznato i nepojmljivo postojećim egzistencijalnim i socijalnim paradigmama, sve poznato treba biti preispitano. Sveučilišna autonomija je ključ osiguranja tragalačke slobode u nalaženju puteva među rastućim izazovima. Na hrvatskoj je znanosti i visokom obrazovanju dodatna odgovornost. Prema razvojnim trendovima posljednjih 40 godina, s prosječnom godišnjom stopom rasta od 0,1 – 0,2%, Hrvatska divergira umjesto da konvergira prema razvojnoj putanji razvijenog dijela EU. Otuda umnožena društvena, razvojna i identitetska odgovornost hrvatske znanstvene zajednice i visokog obrazovanja. Ona polazi od odgovornosti a ne od prava, ne od očekivanja da društvo i država skrbe za visoko obrazovanu istraživačku zajednicu, nego obrnuto, od njene stručne odgovornosti za funkcioniranje i napredak društva. Među mnogobrojnim pretpostavkama obnašanja odgovornosti (ustroj sveučilišnih znanstvenih instituta i centara za inovacije i transfer tehnologije, programiranje studentske prakse i cjeloživotnog obrazovanja, paralelna nastava na hrvatskom i svjetskim jezicima, internacionalizacija i mobilnost, suradnja s gospodarstvom u centrima kompetencija za klastere malih i srednjih poduzeća) bitna i nezaobilazna je transformacija odgovornosti u autonomiju. Svodi li se ona na utvrđivanje graniceizmeđu društvene odgovornosti, državne kontrole i sveučilišne autonomije? Sadašnje bi mehanizme „vanjskog“ određivanja plaća i programskog financiranja, upravnog nadzora i financijske revizije te izbora u znanstvena zvanja trebalo dopuniti s četiri ovlasti sveučilišnog savjeta: savjet je mješovito tijelo većine predstavnika državnih organa i gospodarstva te manjine sveučilišnih djelatnika; on utvrđuje društvene i dugoročne potrebe tržišta rada; stoga odobrava započinjanje novih/ukidanje starih studijskih programa; na dnevni red senata može uvrštavati određene točke, u upravnom postupku može osporavati neke odluke, ali ih ne može mijenjati. No sveobuhvatna navedena državna i društvena nadopunjena kontrola staje na „vratima“ sveučilišne autonomije, odnosno prava na slobodnu potragu za znanstvenom istinom u skladu s etičkim normama civiliziranog društva, na utvrđivanje kapaciteta, upisnih kvota i uvjeta za postizanje sveučilišnih obrazovnih stupnjeva i zvanja, prava na utvrđivanje kriterija i zapošljavanje suradnika i nastavnika. Među nabrojenim sveučilišnim slobodama nužnim za obnašanje društvene odgovornosti je pravo slobodnog biranja svih tijela i čelnika kao i upravljanja sveučilištem. Tu bi krucijalnu slobodu reformski valjalo nadopuniti slijedećim pravilima: prvo, tajnim glasanjem za izbor na sve dužnosti; drugo, ograničenjem izbora na jedan mandat, uz obveznu „pauzu“ prije (ponovnog) izbora na tu ili ikoju drugu dužnost; treće, transparentnom opozivošću, što znači da neprihvaćanje godišnjeg izvještaja/plana obveznim tajnim izjašnjavanjem senata znači i automatski prestanak dužnosti rektora. Valja naglasiti kako autonomija nije cilj nego tek bitno sredstvo zaštite slobodne potrage za znanstvenim istinama, bez čega sveučilište ne može obnašati širu društvenu odgovornost.
Akademik Kostović je govorio o radnoj skupini Nacionalnog vijeća za znanost koja je napravila prijedlog Zakona za Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Identificirao je četiri elementa autonomije: organizacijska (npr. biranje čelnika), financijska (npr. cijena studija), kadrovska (npr. zapošljavanje suradnika i profesora) i akademska. Prema tim elementima autonomije radna skupina je izradila prijedlog zakona kao dio cjelovitog paketa reforme. Ministarstvo je pogriješilo da nisu uputili na raspravu cjelokupan paket zakona koji reguliraju visoko obrazovanje. Kostović je rekao da ne postoji apsolutna autonomija već se ozbiljuje tek u stupnjevima, ali ju treba jamčiti. Naglasio je da je želja svakog ministra podvrgnuti sveučilište kontroli. Smatra da su sukobi o financijskoj autonomiji neminovni jer se sustav povećao, a sredstva su ostala ista. Spomenuo je poteškoće u apliciranju za europska sredstva bez reformskih mjera, govorio je o politizaciji procesa dodjele projekata od strane Hrvatske zaklade za znanost. S druge strane je naglasio da su zakonske inicijative koje su došle od Nacionalnog vijeća i sa Sveučilišta u Zagrebu plodotvorne i da je njihov prijedlog zakona bolji od prijedloga Ministarstva. Pohvalio je Vladu da je osigurala europska sredstva za znanstvenu djelatnost i da je sada velika odgovornost na Ministarstvu da promjenama zakona osigura pokretanje reforme. Neke stvari radna skupina Ministarstva nije riješila, primjerice pitanje etike i morala. Naglasio je da bi trebalo rješavati etička pitanja na razinama fakulteta i sveučilišta, a kao pitanja koje će trebati rješavati u budućnosti su ugovori s gospodarskim subjektima i statusi instituta.
Profesor Josipović je prikazao ustavno-sudsku praksu o autonomiji sveučilišta. Razgovori o autonomiji su se često svodili na borbu raznih interesa. Napomenuo je da nisu sve reforme donijele dobre rezultate, a neke se stvari ne mogu urediti zakonima. Govorio je o upornoj nespremnosti da se prepoznaju specifičnosti pojedinih akademskih područja, činjenice da njihovi odnosi prema tržištu nisu jednaki i vrednovanje rada u različitim područjima ne bi trebalo biti jednoobrazno. Ustavni sud je ukinuo zakonske odredbe postojećeg zakona koje su predviđale ukidanje pravne osobnosti fakulteta. Nadalje, Zakon o pravima branitelja omogućio je upis na sveučilišta mimo kriterija, ali je i u tom slučaju Ustavni sud stao na stranu sveučilišta jer država nema ovlasti mimo sveučilišta određivati kriterije upisa. Govorio je o tenziji između veleučilišta, visokih škola i sveučilišta, jer sveučilište, na neki način, želi sačuvati monopol a privatna visoka učilišta žele doktorske studije. Doktorski studij moguć je, prema Ustavnom sudu, jedino na sveučilištima. Sukob privatnog i javnog i pitanje profiliranja autonomije je povezano. Josipović je rekao da je Ustavni sud dao sadržaj ustavnoj normi o autonomiji. Naglasio je da je sveučilište autonomno, ali ta autonomija nije apsolutna, jer ograničavanje autonomije mora voditi računa o legitimnom interesu osnivača i o javnom interesu. Zakonsko ograničavanje autonomije je moguće kad je opravdano i razmjerno. Postavio je i pitanje kvalitete hrvatskih sveučilišta i rangiranja na svjetskim listama te je, kao uzroke lošeg rangiranja, naveo nedostatno financiranje visokog obrazovanja i znanosti, odljev mozgova, uvjete rada. Rekao je da Ministarstvo odgovorno za izradu prijedloga novog zakona te da bi i bilo idealno da Ministarstvo i sveučilišta u tom procesu bili partneri.
Profesor Flego je spomenuo da su gotovo sve ministarske konferencije o Bolonjskom procesu isticale ulogu autonomije i počesto navodile dvije ključne obveze vlasti: osigurati sredstva za optimalno funkcioniranje sveučilišta i štititi visoko obrazovanje od pritisaka politike i gospodarstva. Naglasio je da je elementarna metoda funkcioniranja sveučilišta i znanstvene djelatnosti dogovor, što treba prakticirati u odnosima sveučilišta i vlasti. Europska komisija je 2005.g. konstatirala da je pretjerana javna kontrola nad sveučilištima u Europi jedan od razloga njihove relativne globalne neuspješnosti. I on je spominjao četiri elementa autonomije, organizacijsku, financijsku, kadrovsku i akademsku, koji se koriste kao kriteriji za procjenu autonomije sveučilišta prema European University Association. Autonomija je pravo ali implicira i obaveze: nije apsolutna, nije autarkična, niti anarhična i nije partikularno-interesna već treba biti rezultat stalnih dogovaranja s osnivačem. Osvrnuo se na prijedlog zakona Ministarstva, u kojemu nalazi nekoliko zabluda. Autonomija bi se, prema nalazima Europske komisije, trebala odnositi i na veleučilišta i visoke škole te bi trebalo ukinuti njihova upravna vijeća koje imenuje ministar. Potreba prilagodbe tržištu rada ne bi trebala biti eksterna jer znanstvena istraživanja i visoko obrazovanje uvelike vode tehnologijske promjene i tako oblikuju tržište rada. Otvorio je pitanje forsiranja STEM-a u sustavu u kojem više od dvije trećine srednjoškolaca pohađa strukovne škole. Očekivani učinci predloženog Zakona počivaju na normativnom optimizmu, odredbe zakona ne mogu biti pokriće za nedostatak sustavne politike i autoriteta. Napomenuo je da je Zakon neprovediv jer zahtjeva ministrovih 14 uredbi, 9 programskih ugovora za sveučilištima, 18 s veleučilištima, 25 s institutima, 80-ak s fakultetima. Pita se tko će obavite te poslove kao i nadzirati provedbu zakona, jer Ministarstvo za te poslove nema kapaciteta. Zaključio je da su autori zakona pobrkali nadzor i upravljanje jer sveučilišno vijeće ima obilježja upravnog tijela. Rasprava o sveučilištu i njegovoj autonomiji je važna jer su sveučilišta ključni faktori promjena, dionici budućnosti, utemeljitelji europskog načina života.
U raspravi su se sudionici tribine dotakli sljedećih tema:
- Poštivanja duha zakona i zakonskih normi (npr. o produženju mandata za znanstvena istraživanja a ne i za obnašanje dužnosti dekana ili rektora)
- Konformizam u akademskoj zajednici i vođenje uskim vlastitim interesom ili interesom fakulteta u donošenju odluka i (javnom?) glasanju u Senatu sveučilišta
- Uloga morala i etike te suprotstavljanje akademske zajednice (vanjskom?) autoritetu
- Izbor u znanstvena zvanja – gube li time sastavnice i pojedinci akademsku autonomiju – i treba li ukinuti znanstvena zvanja?
- Kako akademska zajednica upravlja sobom i može li (i kako) sama sebe kontrolirati?
- Autonomija kao apsolviranje od odgovornosti i izbjegavanje propitivanja kako ju prakticiramo?
- Uloga pojedinaca koji imaju prevelike ovlasti i u politici i u akademskoj zajednici
- Poticanje odgovornosti u odlučivanju na sveučilištu i vraćanje pravog sadržaja autonomiji
- Opasnost od politika koje brkaju upravljanje i nadzor
- Nedostatak etike i zaštita onih čiji je znanstveni rad manje kvalitetan
- Problem strukture Senata i strukture Vijeća te kvalificiranost onih koji su u ta tijela birani
- Odgovornost sveučilišta prema društvu i prema građanima koji svoj novac ulažu u sveučilište
- Nesigurnost radnih mjesta povlači pitanje o autonomnosti sveučilišta
