Uvodna riječ prof. dr. sc. Tvrtka Jakovine na simpoziju DVADESET PET GODINA HRVATSKE NEOVISNOSTI – KAKO DALJE?
„Najbolji način da se proslavi okrugla obljetnica neke države, jest da se usredotoči na njezine neostvarene ciljeve“ – tako bi se mogla parafrazirati izjava ruskog državnika koji je promijenio svijet s početka 20. stoljeća. Dvadeset i pet godina od nastanaka suverene Republike Hrvatske, dovoljno je dugo razdoblje da bi se mogle donijeti ne samo jasne analize onoga što se dogodilo, već i postaviti procjene trendova kojim će putem dalje Hrvatska.
Hrvatska u posljednjih 25 godina nije postala zemlja vladavine prava i nije postala zemlja u kojoj je korupcija prestala biti jedan od najvažnijih i najozbiljnijih problema. Hrvatska, pa niti regija, nikada nije bila zemlja meritokracije; danas je to još manje. Nismo uveli niti meritokraciju temeljenu na ispitima ili nekom drugom objektivnom oruđu, no čini mi se da je problematičnije što ne možemo činiti ono što čine u Švedskoj ili Izraelu, a to je nagrađivati talent. U Hrvatskoj se 25 godina neprestano govorilo o potrebi suočavanja s prošlošću, no s prošlosti se manipulira na razmjerno primitivan način i dalje. Hrvatska nije kaznila kriminal u privatizaciji, nije procesuirala ratne zločine, nije razriješila niti jedno granično pitanje, nije pronašla zadovoljavajući modus sa susjedima, nije postala regionalna sila, iako je o tome često govorila, nije uspjela razviti poljoprivredu tako da hrani zemlju, a još više izvozi turistima, nije postala društvo znanja, nije postala jedna od najbogatijih država u Europi, nije riješila demografsku katastrofu, nije stvorila sustav lokalne samouprave koji funkcionira logično i dobro, nije riješila manjinsko pitanje tako da svaka manjina u zemlji osjeća sigurnost.
U isto to vrijeme, Hrvatska je pokazala da je sposobna u krajnjim trenucima naprezanja i rata organizirati obranu, stvoriti nacionalnu koheziju, organizirati vojsku i očuvati teritorij. Hrvatska je uspjela velikim dijelom vratiti prognane ili stvoriti barem dio uvjeta za njihov povratak. Uspjela je probiti međunarodnu izolaciju 2000. godine i započeti s procesom demokratizacije. Najprije je Hrvatska postala zemlja kandidatkinja, a onda i članica EU, ali i NATO-a, otvarajući proces europeizacije, shvaćene kao završetak procesa primanja u članstvo EU. Rezultati toga vjerojatno će se još vidjeti. Iako se od sveučilišta koja su otvarana posvuda možda u ovom trenutku ne može očekivati puno, oni bi mogli, makar i kapilarno, biti jamstvo stvaranja bolje obrazovne strukture i pametnijih ljudi. Hrvati još uvijek u odnosu na brojne susjede bolje govore strane jezike i možda lakše plivaju u komunikaciji sa svijetom. Hrvatska sasvim sigurno djeluje bolje no što stvarno jest.
Neki od navedenih argumenata s pozitivne strane bili su poznati i prije 25 godina. Hrvatska je tada, kao dio Jugoslavije, bila uspješnija od niza država koje su danas listom ispred nas. Hrvatska je tada, što zbog rata i prilika na koje nije mogla dokraja utjecati, ali, nažalost i velikim dijelom onoga što je bilo pod nadzorom politike i Hrvata, propustila uhvatiti stabilan razvoj. Danas je i Hrvatska, kao i svijet, možda na novom početku i pred raskrižjem koje je važnije od nekih ranijih. Promjene koje sada teku, pokazat će hoće li demokracija kakvu poznamo ojačati i opstati, ili će se dogoditi neliberalni zaokreti koji su vidljivi u velikom broju europskih zemalja. Danas se zemlje koje su u proteklih 25 godina Hrvatsku prestigle, pretvaraju u iliberalne poretke. Sasvim je jasno da će ovakav razvoj u tim društvima ostaviti duboki i negativni trag, da će ozljede biti ozbiljne, a oporavak dug. Hrvatska je možda izbjegla takav scenarij. Hrvatska je možda zemlja razmjerne političke stabilnosti, svakako s pretpostavkom da nam postane bolje i u mogućnosti da danas učini izbor da nam bude bolje. Dok se drugi budu bavili sobom, mi bismo možda mogli učiniti nešto pametno i dobro za sve nas, načiniti dobre izbore poslije godina loših.
