Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, uz potporu Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj održao je javnu tribinu EU i Hrvatska: Odlučivanje kvalificiranom većinom, koja u četvrtak, 15. siječnja 2026. godine u Kući Europe, Augusta Cesarca 4-6, u Zagrebu. Cilj tribine bio je raspraviti treba li u EU proširiti odlučivanje kvalificiranom većinom na pitanja vanjske politike i sigurnosti kao i na pripremne korake za primanje novih članova.
Na početku rasprave istaknuta je zahvala na velikom odazivu na skup. Istaknuto je da se oko 80 % odluka u Vijeću Europske unije formalno donosi kvalificiranom većinom. Međutim, u samoj srži europskog odlučivanja i dalje ostaje stalno nastojanje da se postigne konsenzus. Konsenzus se uvijek traži, čak i u područjima u kojima je predviđeno glasovanje kvalificiranom većinom, što jasno pokazuje složenost procesa odlučivanja za države članice.
Unutar Vijeća postoje različita razmišljanja i podjele: dio država želi zadržati postojeći sustav odlučivanja i ostati unutar trenutačnih institucionalnih okvira, dok drugi smatraju da su promjene nužne. Naglašeno je da se globalni kontekst drastično promijenio te da se u novijim strateškim dokumentima ključnih globalnih aktera Europska unija promatra i kritizira kao politička zajednica. EU ima više različitih modela odlučivanja: neka su pitanja isključivo u nadležnosti država članica, dok se rasprava ovdje fokusirala na odnos između konsenzusa i glasovanja kvalificiranom većinom.
Problem nastaje u situacijama kada se pravo veta zloupotrebljava. U prošlosti je bilo primjera legitimnog korištenja veta, poput postupaka ratifikacije koji su zahtijevali dodatna jamstva ili referendume u pojedinim državama. Međutim, postoje i primjeri u kojima je veto korišten kao sredstvo političke ucjene, primjerice kod usvajanja proračuna EU ili blokiranja procesa koji nisu bili povezani s pravnom stečevinom Unije, nego s bilateralnim ili povijesnim pitanjima. Zaključeno je da pravo veta samo po sebi nije ni isključivo dobro ni loše, već ovisi o načinu na koji se koristi. U praksi se većina odluka i dalje donosi konsenzusom, iako je formalno predviđeno glasovanje kvalificiranom većinom.
Istaknuto je da je Europska unija kroz povijest razvila čitav niz diplomatskih i proceduralnih mehanizama kako bi se nosila s nesuglasicama među državama članicama. U situacijama kada ne postoji konsenzus, često se jednostavno prelazi na druge teme. Takav pristup, međutim, čini Uniju sporom, nedorečenom i nedovoljno sposobnom da se afirmira kao relevantan globalni akter. Posebno je istaknuto da je politika proširenja iznimno pogodno područje za analizu učinaka prava veta, jer se upravo tu najčešće javljaju blokade.
Kao primjer političke naravi odlučivanja navedena je situacija s državama kandidatkinjama čiji se zahtjevi za članstvo godinama ne stavljaju ni na dnevni red, unatoč formalnim prijavama. Naglašeno je da u Europskoj uniji pravo često slijedi politiku: političari donose odluke, a pravni stručnjaci potom pronalaze načine da se te odluke provedu kroz pravne mehanizme.
Kod zaštite nacionalnih interesa istaknuto je da pojedine države članice imaju specifične interese koje druge države ne razumiju ili ne doživljavaju jednako važnima. U kontekstu proširenja, to uključuje i pitanja ratnih zločina ili povijesnih sporova, zbog kojih se procesi mogu dodatno usporavati. Ako se sustav ne promijeni, takve će se blokade nastaviti i u budućnosti.
Europska komisija izrađuje izvješće o utjecaju budućeg proširenja na samu Uniju, riječ je o iznimno osjetljivom dokumentu čije je donošenje više puta odgađano. U njemu bi se trebale definirati mjere za bolju pripremu EU na daljnje proširenje, osobito imajući u vidu da bi s većim brojem država članica pravo veta dodatno otežalo funkcioniranje Unije. Iako se o tim pitanjima raspravlja, teško je očekivati brz konsenzus.
Primjer uvođenja sankcija Rusiji korišten je kako bi se pokazale dvije stvari: s jedne strane, da je konsenzus ipak moguć, jer su sve države članice na kraju prihvatile paket sankcija, a s druge strane, koliko je proces donošenja takvih odluka spor. Zaključeno je da bi za veću učinkovitost EU trebala imati brži mehanizam odlučivanja o sankcijama, pri čemu se glasovanje kvalificiranom većinom nameće kao rješenje.
Postavljeno je temeljno pitanje o tome što Europska unija uopće jest i što se od nje realno može očekivati. Često se Uniju kritizira jer ne reagira snažnije prema određenim državama ili krizama, iako se zanemaruje činjenica da EU djeluje u okviru ovlasti koje su joj dale države članice. Problem se vidi i u percepciji Unije isključivo kroz djelovanje najmoćnijih nacionalnih političkih aktera, dok se zanemaruju institucije, pravni instrumenti i mehanizmi koji čine stvarni temelj EU.
Naglašeno je da je EU u konačnici onakva kakvom je žele države članice. Europsko vijeće daje političke smjernice, koje se potom razrađuju kroz institucije i zakonodavne procese, uz poštovanje načela supsidijarnosti, Unija djeluje tamo gdje može postići bolji rezultat nego pojedinačne države.
Istaknuto je da svaka nova država članica koja dobije pravo veta dodatno smanjuje učinkovitost Unije. Pravo veta i prijelaz na kvalificiranu većinu prije svega su politička, a ne pravna pitanja, no pravo ima važnu ulogu u njihovoj provedbi. Upozoreno je da odluke donesene bez konsenzusa često nailaze na otpor u provedbi, jer države koje su bile protiv ponekad ignoriraju svoje obveze, što se već događalo u praksi.
Otvoreno je i pitanje zašto se manje govori o proširenju Schengenskog prostora, s obzirom na to da su neke države čekale vrlo dugo na članstvo iz razloga koji nisu bili izravno povezani s kriterijima Schengena.
Iz hrvatske perspektive naglašeno je da se zemlja nalazi u osjetljivom geopolitičkom okruženju, okružena trećim državama, zbog čega joj je važno imati mogućnost izražavanja vlastitog stava. Ipak, ključni interes Hrvatske trebao bi biti snažna i učinkovita Europska unija. Kao mala država, Hrvatska ima više koristi od jače Unije jača EU znači i jaču Hrvatsku.
Pozivanje na nacionalne interese kao argument protiv kvalificirane većine često se tumači kao prikrivanje stranačkih ili kratkoročnih političkih interesa. Takva praksa viđena je i u prošlosti tijekom procesa proširenja. Smatra se da će, nakon što države zapadnog Balkana postanu članice EU, interes Hrvatske za inzistiranje na jednoglasnosti u pitanjima proširenja znatno oslabjeti, osobito jer unutar EU već postoje mehanizmi za zaštitu temeljnih vrijednosti.
Zaključeno je da Hrvatska vjerojatno neće biti predvodnik velikih promjena, ali će se prilagođavati postojećem okviru. Ipak, istaknuto je da građani Hrvatske, prema posljednjim anketama, u vrlo visokom postotku izražavaju zadovoljstvo članstvom u Europskoj uniji, što Hrvatsku svrstava među države s najpozitivnijim stavom prema EU.
U nastavku možete pronaći program i galeriju događaja:
