O Miki Tripalu

Biografija

Miko Tripalo rodio se 16. studenog 1926. godine u uglednoj sinjskoj  obitelji. Kao gimnazijalac Tripalo se priključio antifašističkom pokretu 1941. godine. Studij prava započeo  je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a završio u Beogradu. Kao predsjednik omladine Hrvatske i studenata i omladine Jugoslavije istaknuo se širinom, otvorenošću i sposobnošću okupljanja i motiviranja ljudi. Od jeseni 1962. djelovao je u Zagrebu, gdje je uveo novi stil politike, demokratizirao proces odlučivanja i uključivao mlade i obrazovane ljude te potaknuo živost u kulturnom životu. Time se profilirao u značajnog reformatora, a nakon afere Ranković 1966. godine i ispitivanja uloge tajne policije postao je vodeći reformni političar. Kao predstavnik Hrvatske ušao je 1969. u najviši partijski i državni vrh Jugoslavije. Sa skupinom reformatora koju je predvodio povezao je nastojanje za demokratizacijom društveno-političkog sustava s radikalnim preustrojem jugoslavenske federacije, kojim bi se republike afirmirale i razvijale kao federalne, ravnopravne države. Takva je politika otvorila javni prostor različitim političko-kulturnim inicijativama, dovela je do procvata slobode tiska i pojave novih listova i časopisa različitih orijentacija.

U Hrvatskoj se 1971. godine pojavio čitav niz političkih aktera (studentski pokret, Matica hrvatska, različite intelektualne skupine), koji su stvorili pluralističko ozračje u nacionalno-demokratskom gibanju nazvanom Hrvatskim proljećem. Kao jedan od vođa Hrvatskog proljeća Tripalo je, nakon sjednice u Karađorđevu 1971., uklonjen sa svih položaja, isključen iz političkog života i prisiljen na dugogodišnju šutnju. U vrijeme dugogodišnjega policijskog nadzora i zastrašivanja njegovo je ime postalo simbol otpora, a njegove ideje nadahnućem slobodoumnih ljudi.

Početkom 1990. objavio je memoarsku knjigu Hrvatsko proljeće i ušao u politiku kao izvanstranačka ličnost u Koaliciji narodnog sporazuma, potom je bio jedan od osnivača Hrvatske narodne stranke i njezin zastupnik u Saboru RH. Dosljedno se zauzimao za hrvatsku neovisnost, obranu hrvatskog suvereniteta i upozoravao da se Hrvatska brani i svojim demokratskim ustrojem, ravnopravnošću i boljim životom građana. U kolumni Politika na dlanu, koju je od travnja 1992. do smrti iz tjedna u tjedan objavljivao u Novom listu, analizirao je autoritarnu politiku i njezine posljedice – tajkunsku privatizaciju, korupciju, rastuću nezaposlenost, sužavanje građanskih sloboda, međunarodnu izolaciju. Istupao je protiv politike diskriminacije i nesnošljivosti te se angažirao u različitim inicijativama civilnog društva i nevladinih organizacija.

Početkom travnja 1993. sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava, kojemu je bio potpredsjednik. Od studenoga 1993. godine bio je predsjednik  Upravnog odbora  Instituta otvoreno društvo Hrvatska. U ljeto 1994. pokrenuo je  inicijativu za ujedinjenje socijaldemokratskih stranaka i skupina, iz koje je nastala Akcija socijaldemokrata Hrvatske. Umro je 11. prosinca 1995. godine u Zagrebu. Bio je plodan publicist, kolumnist i autor četiriju knjiga. Njegovim je imenom 1997. nazvana nagrada za ljudska prava Hrvatskoga helsinškog odbora.

Komentari su zatvoreni.