Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo održao je panel raspravu Tonsko snimanje ročišta u svjetlu digitalne transformacije, u ponedjeljak, 12. svibnja 2025. godine, s početkom u 10:00 sati, u dvorani Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu, Frankopanska 5a.
Na panel raspravi moderator je uvodno pozdravio sudionike i predao riječ predstavniku Ministarstva pravosuđa. Iz Ministarstva pravosuđa su istaknuli važnost usklađivanja pravosuđa s tehnološkim razvojem, naglasivši kako je tonsko snimanje sudskih rasprava nužan korak u digitalnoj transformaciji. Planirano je da do 1. srpnja 2027. godine 1500 sudnica bude tehnički opremljeno za tonsko snimanje. Podsjetio je na pokušaje uvođenja tonskog snimanja iz razdoblja oko 2012. godine, koji su bili ograničeni zbog nedostatka normativne regulative. Pilot-projekt iz 2014. pokazao je pozitivne učinke na trajanje rasprava, ali je stvorio dodatno administrativno opterećenje zbog nužnosti naknadne obrade snimki. Novi sustav trebao bi uključivati i automatsku pretvorbu govora svih narječja u standardni jezik.
Nakon obraćanja predstavnika Ministarstva, riječ su preuzeli panelisti. Izražena je zabrinutost zbog tehničke i kadrovske nepripremljenosti sudova, upitavši zašto se novi sustav uvodi bez jasnog operativnog temelja. Ukazano je na neiskorištenost prethodno nabavljene opreme te na nepostojanje prilagodbi prostornih i tehničkih uvjeta. Također kritizirana je mogućnost subjektivnog utjecaja sudaca tijekom rasprave, što bi zvučni zapis mogao ublažiti kroz objektivniju dokumentaciju.
Nadalje, istaknuta je važnost članka 409.a ZKP-a koji omogućuje tonsko snimanje, ali se u praksi koristi rijetko. Redovita audio i video dokumentacija unaprijedila bi pravnu sigurnost, omogućila točnije bilježenje iskaza, smanjila stres kod odvjetnika i olakšala eventualne prigovore na sadržaj zapisnika. Ukazano je i na mogućnost pogrešne interpretacije iskaza kada nema autentičnog zvučnog zapisa.
Pravosuđe, kao sustav, jedno je od društvenih područja koje je najsporije odgovaralo na tehnološke promjene i izazove suvremenog doba. Premda su određene inicijative za reformu već pokrenute, kako je ranije naveo i državni tajnik, uvođenje tonskog snimanja sudskih rasprava nailazilo je na otpor, ponajviše od strane sudaca, zbog zabrinutosti za promjene u dinamici sudskog postupanja i dodatne tehničke zahtjeve. Istodobno, zapisničari su u ranijim pokušajima uvođenja tonskog zapisivanja morali provoditi prijepise u trajanju jednako dugom kao i sama rasprava, čime se administrativno opterećenje značajno povećalo.
Snažno je podržan prijelaz na modernije metode rada u kaznenom postupku, posebno u kontekstu članka 409.a ZKP-a, koji pruža normativni okvir za tonsko snimanje raspravnih ročišta. No, neophodno je paralelno osigurati i funkcionalne uvjete za provedbu, od tehničke opremljenosti sudnica do jasno definirane uloge i obveza zapisničara. Trenutačno mnoge sudnice nemaju osnovnu informatičku infrastrukturu, a elektronička komunikacija u sudskom sustavu nije ujednačeno provedena.
Upozoreno je i na normativne nedostatke koji su se pojavili nakon izmjena zakona, bez prethodno provedenih pilot-projekata, što je rezultiralo nedovoljno pripremljenom praksom. Bez ozbiljne prethodne evaluacije i testiranja na terenu, npr. putem dva pilot-projekta u različitim geografskim i demografskim sredinama neće biti temelja za kvalitetnu i održivu implementaciju. Osim tehničke opreme, ključno je i dodatno obrazovanje zapisničara kako bi znali da je prijepis i obrada tonskog zapisa dio njihove formalne dužnosti.
Došlo je i do promišlja o općem kontekstu i vrijednosti digitalne dokumentacije sudskih postupaka. Smatra se kako bi tonsko, a osobito audiovizualno snimanje sudskih ročišta, trebalo postati civilizacijski standard, sastavni dio transparentnog, učinkovitog i pravičnog pravosuđa. Ne samo da bi se time povećala pravna sigurnost, već bi se omogućila i bolja zaštita svih procesnih prava stranaka u postupku.
Posebno je ukazano na kašnjenje Republike Hrvatske u području digitalne transformacije pravosudnog sustava, koje se nadovezuje na slična zaostajanja u drugim područjima tranzicije. Iako Europska unija i njezine institucije, poput povjerenika Michaela McGrath-a, snažno promiču digitalnu reformu javne uprave i pravosuđa s ciljem smanjenja upotrebe papira i povećanja učinkovitosti, Hrvatska je, kako navodi, još uvijek u fazi gdje papirnata dokumentacija dominira kao jedini pravni dokaz i zapis. Pritom se zanemaruje mogućnost korištenja video zapisa, koji u mnogim drugim jurisdikcijama već predstavlja standard.
Upozoreno je na paradoks da se, unatoč digitalizaciji putem sustava kao što je eSpis, administrativno opterećenje pravosudnih djelatnika povećalo jer trećina radnog vremena dodatno se troši, umjesto da se štedi. Umjesto proklamirane učinkovitosti, zabilježeni su slučajevi tehničkih poteškoća i manjak interoperabilnosti sustava, što umanjuje krajnji učinak digitalnih alata. Umjesto da se kreće prema „svjetlu digitalne transformacije“, Hrvatska se, prema njegovim riječima, kreće u njezinom „mraku“.
U tom kontekstu, zaključeno je da digitalno zapisivanje sudskih ročišta treba promatrati ne samo kao tehnički iskorak, već kao dio šireg procesa redefiniranja i modernizacije pravne kulture.
U završnom dijelu, moderator je zaključio kako su dosadašnji pokušaji uvođenja tonskog snimanja bili fragmentirani i nedostatno koordinirani. Naglasio je potrebu za širokom stručnom i javnom raspravom o implementaciji ove tehnologije, osobito s obzirom na očekivane troškove, regulatorne izmjene i organizacijske izazove. Iako koristi nisu odmah mjerljive, smatra da se od digitalnih alata ne smije odustati, ali da je za njihovu kvalitetnu implementaciju nužna temeljita priprema i uključivanje relevantnih dionika.
U nastavku možete preuzeti izlaganje prof. dr. sc. Alana Uzelca i program panela.
