Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Pravni fakultet u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada održali su panel raspravu Obitelji, skrb i siromaštvo: Što mogu učiniti gradovi i općine? u četvrtak, 10. travnja 2025. godine u 10:00 sati, u Novinarskom domu u Zagrebu, Perkovčeva 2.
Na početku panela pučka pravobraniteljica, Tena Šimonović Einwalter, upozorila je prisutne kako je stopa rizika od siromaštva za 2024. godinu porasla te je nakon 2012. godine ponovno prešla 20%. Nakon toga se osvrnula na politički diskurs u zemlji koji odražava neosjetljivost prema osobama u beskućništvu, dok se pokazuje kako je diskriminacija temeljem imovnog stanja raširena u Hrvatskoj. Također, za osobe i obitelji koji žive u riziku od siromaštva, ono predstavlja prepreku za pristup obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvu, čime postaje jasno kako se obitelji u riziku od siromaštva suočavaju sa širim spektrom intersekcijskih čimbenika diskriminacije. Kao neke od glavnih sustavnih problema, pravobraniteljica je istaknula sljedeće; osnovne novčane naknade u sustavu su niske i potrebno je proširiti obuhvat Zajamčenom minimalnom naknadom, nedavno doneseni dokument o priuštivom stanovanju ne adresira pitanje socijalnog stanovanja, pristup i zadržavanje u sustavu visokog obrazovanja za mlade u riziku od siromaštva je otežan jer se ti mladi rjeđe odlučuju na studiranje ili ispadaju iz tog sustava, te je i dalje prisutna praksa segregacije u obrazovanju za djecu romske etničke pripadnosti. Kod pristupa zdravstvu pravobraniteljica ističe dobnu diskriminaciju u pristupu za stare (ne dobiju uslugu jer su za nju „prestari“), nedostatak djelatnika u sustavu, smanjivanje obuhvata korisnika (obveza javljanja na HZZO svaka 3 mjeseca), nedostupnost usluga u manjim sredinama i na otocima, nedovoljno razvijena palijativna skrb. Jedan od paradoksa vezan za pristup zdravstvu od strane starijih osoba je taj što je toj skupini omogućen besplatan prijevoz vlakom po Hrvatskoj, a isto je dovelo do toga da im se prestao subvencionirati trošak prijevoza do zdravstvene ustanove u koju dolaze na pregled. Istaknula je i ustavnu obvezu brige za roditelje, uz nemogućnost odlaska na bolovanje za skrb o njima. Jedino što iz Zakona o radu možemo koristiti je 5 dana neplaćenog dopusta. Liste čekanja u domovima za starije su jako duge i interes je puno veći nego što sustav može primiti, cijene takve usluge rastu, a uvjeti u nekim domovima nisu zadovoljavajuće kvalitete, pri čemu imamo i pojavu ilegalnih domova.
Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge Roda, istaknula je nalaze nedavnog reprezentativnog istraživanja udruge prema kojima stres oko mogućnosti prehranjivanja obitelji doživljava čak 49% obitelji, dok 30% ne zna kako platiti vrtić, kao ni osnovu opremu za djecu, kao što su kolica i auto sjedalica. Isti postotak obitelji ne može si priuštiti odlazak na zajednički obrok u restoran brze hrane, niti platiti djetetu izlet. Sve navedeno ima utjecaj na roditeljski stres. Ivana je istaknula i pojavu „sendvič roditelja“ koji brinu i o djeci i o svojim roditeljima, a paralelno i rade, dok su politike kreirane prema tradicionalnom modelu. Žene u društvu su angažirane za podmirivanje potreba (primjerice putem programa Zaželi), pri čemu kratkoročno doprinesu pozitivno nekoj obitelji, ali takve mjere dugoročno štete ženama. Ono što je dodatan problem je što nemamo evaluacije mjera i programa, pa ni ne možemo sa sigurnošću reći što funkcionira. Udruga Roda trenutno želi usustaviti minimalni standard na nacionalnoj razini za različita prava i usluge, kako bi isti bili jednaki na lokalnoj razini. Problem je primjerice dostupnost prijevoza u manjim sredinama gdje djeca prije i nakon škole duže vrijeme čekaju na prijevoz. Vezano za školstvo, istaknula je i problem plaćanja instrukcija i uopće nužnosti dodatnog plaćanja poduke za djecu koja nisu dobila potrebno u školi kako bi savladala neko gradivo.
Predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika, Štefica Karačić, ističe kako udio korisnika zajamčene minimalne naknade u sustavu pada, a to je pravo temelja za ostvarivanje brojnih drugih prava. Navedeno nas dovodi po pitanja pravičnosti sustava, kao i toga može li se danas zaposlenjem postići ista kvaliteta života u odnosu na naknade u sustavu. Naime, korisnici koji izađu iz sustava često odlaze na slabije plaćene poslove, sa lošim i nesigurnim uvjetima rada, pa dolazi do toga da imamo velik broj ljudi koji su u formalnom radnom odnosu, a žive u siromaštvu. Postavlja se i pitanje svrhovitosti mjere rada za opće dobro bez naknade, budući da je struktura korisnika zajamčene minimalne naknade drugačija, pri čemu je puno korisnika radno nesposobno, dugotrajno nezaposleno ili ima ozbiljnije zdravstvene teškoće ubog kojih ne može raditi. Smatra kako se kriteriji pristupa pravima i naknadama trebaju promijeniti i da fokus treba staviti na obitelji u riziku. Ono što je također simptomatično je da danas imamo više naknada nego ikad, a korisnici su nezadovoljniji nego prije. Važno je napomenuti i da dostupnost usluga nije jednaka za sve.
Pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, istaknula je neke od važnih promjena u gradu Zagrebu, kao na primjer, ulaganje u rani predškolski odgoj i obrazovanje, širenje obuhvata korisnika u domovima za djecu s teškoćama u razvoju, besplatan prijevoz za starije od 65, kao i za mlađe od 18. Međutim, kao jedne od glavnih izazova istaknula je činjenicu da nemamo podatke na temelju kojih bi se mogle raditi ciljane mjere, te nedostatak radne snage koja bi mogla raditi u raznim sustavima. Vezano za domove za starije, uz duge liste čekanja, istaknula je i činjenicu da je preko 50% smještaja u takvim domovima za potpuno funkcionalne osobe. Osobe koje u kratkom vremenu i iznenada dobiju potrebu za smještajem su prepuštene tržištu. Istaknula je kako Zagreb kreće u smjeru povećanja smještaja za osobe s teškoćama u funkcioniranju, uz razvoj usluga izvaninstitucionalne skrbi za ostale. Također, situacija je trenutno takva da su kriteriji pristupa domovima nepravedni. Nedostatak u sustavu je i taj što liječnici ne smiju raditi u domovima za starije, odnosno ustanovama socijalne skrbi općenito, dok medicinske sestre navode kako im rad u domovima za starije nije privlačan jer nemaju doktora u timu. Dodatan veliki nedostatak su i nepostojeći kapaciteti dugotrajne skrbi za osobe s invaliditetom.
Glavne pozitivne stvari koje je učinio grad Koprivnica u svrhu izjednačavanja prilika za djecu i obitelji u riziku od siromaštva napomenula je zamjenica gradonačelnika, Ksenija Ostriž, a odnose se na plaćanje radnih bilježnica i ostalih materijala potrebnih za školu te stipendiranje svih studenata. Važnim ističe i pristup uslugama u sportu za djecu, pri čemu su iste besplatne, te besplatni ulaz na kulturne i sportske sadržaje za umirovljenike.
Ova panel rasprava dio je projekta rEUsilience – Risks, Resources and Inequalities: Increasing Resilience in European Families, financiranog u okviru EU Obzor Europa programa.
Temelj za raspravu bili su rezultati istraživanja rEUsilience projekta provedenog diljem Hrvatske s obiteljima niskih primanja i odgovornostima skrbi za djecu ili drugog člana obitelji, a koji su ukratko sažeti u policy brief-u koji Vam prilažemo u nastavku:
Također, u nastavku možete preuzeti program:
