Antonija Petričušić o manjinskoj politici

Doc.dr.sc. Antonija Petričušić, Katedra za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i dodatna članica Savjetodavnog odbora Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe

Četvrt stoljeća hrvatske manjinske politike: razvoj, stanje i prijedlozi za poboljšanje

 Osnovni cilj manjinske politike trebao bi biti promoviranje integracije i kohezije u multietničkom društvu, a ovo izlaganje objašnjava zašto hrvatska manjinska politika proizvodi tek djelomične integrativne učinke i predlaže koje njene elemente bi trebalo reformirati tako da rezultira značajnijom uključivanjem manjina i podrškom većine za istu.

Hrvatska se manjinska politika temelji na zasadama kulturne autonomije koju su uživale narodnosti u nekadašnjoj Jugoslaviji. Tako i danas baštinimo model obrazovanja na jezicima i pismima nacionalnih manjina koji je tada etabliran, a kasnije preuzet u suverenoj Hrvatskoj. Premda se trenutno manjinsko zakonodavstvo, po opsegu prava koje jamči pripadnicama i pripadnicima nacionalnih manjina, smatra jednim od najsadržajnijih europskih zakonodavnih modela uključivanja manjina u društvenu i političku zajednicu, ne treba s uma smetnuti činjenicu da je ono pretežito rezultat egzogenog djelovanja – uvjetovanja međunarodne zajednice i međunarodnih organizacija (najprije radi priznanja samostalnosti Republike Hrvatske, a kasnije stjecanja članstva u Vijeću Europe i napretka u procesu pregovora za članstvo s Europskoj uniji), a ne stvar unutrašnjeg političkog kompromisa i intrinzične želje da se urede međuetnički odnosi između većine i mnogobrojnih Ustavom priznatih nacionalnih manjina. Nadalje, hrvatska manjinska politika zasniva se prvenstveno na potrebi da se zadovolje zahtjevi najveće manjinske zajednice, Srba, koji su u bivšoj državi uživali konstitutivni status, i temeljem gubitka istoga opravdavali svoju oružanu pobunu u prvoj polovici devedesetih. Taj uvjet daje srpskoj zajednici, koja brojčano jest najjača manjinska zajednica, u formalnom i sadržajnom smislu šira politička prava u odnosu na druge nacionalne manjine, a njezinim političkim vođama poslužila je kao inspiracija za pokušaj širenja  opsega manjinskih prava.

Unatoč postojanju nekoliko integracijskih kanala koje hrvatska manjinska politika predviđa (političku participaciju manjina putem izbora u Sabor i u lokalna i regionalna predstavnička i izvršna tijela te kroz rad vijeća nacionalnih manjina; zaštitom kulturne autonomije financiranjem manjinskih udruga koje provode kulturno-umjetničke i izdavačke djelatnosti, te jamstvom korištenja manjinskih jezika i pisama u obrazovnom procesu i u komuniciranju pripadnika i pripadnica manjina s tijelima javne uprave i pravosuđa), postojeća manjinska politika ne doprinosi integraciji pripadnika manjina u društvo. Socijalna distanca prema određenim manjinskim zajednicama konstantno je značajna, a aktualna manjinska politika ne doprinosi ni unapređivanju kvalitete života pripadnika i pripadnica nacionalnih manjina na područjima posebne državne skrbi ili uopće na ekonomski deprivilegiranim područjima, iako je upravo na tim područjima koncentriran značajan dio manjinske populacije.

Prepoznajem pet područja  u kojima se iskazuje disfunkcionalnost hrvatske manjinske politike, a koje je potrebno adresirati želimo li ostvariti učinkovito sudjelovanju svih hrvatskih građanki i građana u ekonomskom, političkom, društvenom i kulturnom životu, te razvijati uzajamni osjećaj pripadnosti i predanosti političkoj zajednici i većine i nacionalnih manjina:

Prvo je pitanje manjinskog klijentelizma kojeg institucije političkog predstavništva manjina proizvode na raznim razinama vlasti. Ono je najuočljivije postalo zbog  koalicijskog potencijala osam zastupnika u Saboru koje pripadnici nacionalnih manjina biraju u posebnoj izbornoj jedinici. On je manjinskim strankama i zastupnicima u nekim ranijim vladama osigurao niz dužnosničkih mjesta i privilegija. U isto vrijeme, manjinski se zastupnici uglavnom u Saboru ne iskazuju kao zagovaratelji svoga biračkog tijela, a niti kao predlagači zakonskih prijedloga i učesnici saborskih rasprava.

Problematičan je i model financiranja manjinskih udruga iz proračunskih sredstava za tzv. kulturnu autonomiju: kvantiteta (tj. zadovoljenje što većeg broja potencijalnih korisnika) prevaže nad kvalitetom projekata i programa. Budući da su ova sredstva dostupna isključivo manjinskim udrugama, došlo je do bujanja manjinske civilne scene i svojevrsnog etno-biznisa. Osim što je dugo trebalo da sustav kontrole trošenja proračunskog novca uspostavi, upitno je i koliko je pravedno isključivanje ostalih udruga civilnog društva iz ostvarivanja manjinskih projekata i nemogućnost njihovog doprinosa društvenoj klimi multikulturalnosti.

Treće problematično područje  je smisao i legitimnost institucije vijeća nacionalnih manjina, koja je inaugurirana Ustavnim zakonom, a pripadnici manjina je, unatoč izostanku takvih nadležnosti, nazivaju „manjinskom samoupravom“. Ova institucija pretvorila se u jeftine sinekure lokalnih manjinskih političara, a njezin doprinos poboljšanju života nacionalnih manjina, pa i suživota u lokalnim zajednicama često je neznatan. Vijeća se biraju na neposrednim izborima, ali su četiri uzastopna izbora ukazala na iznimno mali interes za ovu novu instituciju. Svrhovitost je vijeća upitna i zbog toga što im nadležnost kolidira s ulogom predstavnika nacionalnih manjina u lokalnim i regionalnim predstavničkim tijelima.

Četvrto područje koje proizvodi neželjene posljedice je pitanje održivosti sadašnjeg manjinskog modela.  Gotovo se isti ljudi kreću manjinskom scenom već dvadeset godina, a manjinske elite su u pravilu stare. Mlade pripadnike i pripadnice manjinskih zajednica očuvanje njihovih identitetskih posebnosti uopće ne zanima, ili za njih nema mjesta u postojećim strukturama. Osim toga, u područjima povratka, rijetki su pripadnici srednjih generacija ili mladi koji bi jednom mogli naslijediti sadašnje predstavnike lokalnih manjinskih elita.

I peto, ali nikako ne i najmanje važno, jest konstantan propust vlasti da među građanstvom legitimira hrvatsku manjinsku politiku kao legitimnu, potrebnu i pravednu. Na primjer, prijepori nakon rezultata popisa stanovništva oko uvođenja dvojezičnosti u gradovima i mjestima koji su bili izloženi ratnim sukobima govori da se manjinska prava u očima većine doživljavaju kao nezaslužene privilegije. Stoga je za održivost manjinske politike najvažnije osnaživati međuetničku toleranciju i u nizu drugih, srodnih politika: medijskoj, kulturnoj, obrazovnoj, ekonomskoj i razvojnoj.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *