Autonomija sveučilišta

Prijedlozi novih zakona o visokom obrazovanju, znanosti i sveučilištima, upućeni u javnu raspravu pa potom vraćeni na doradu, naišli su na žestoku kritiku znanstvene javnosti, ali su potaknuli i niz pitanja o kojima valja raspravljati. Jedno od njih je i autonomija sveučilišta, odnosno autonomija znanstvenih istraživanja. Mnogima se, pogotovo članovima akademske zajednice, može učiniti kako je sasvim očito što bi ti pojmovi trebali značiti, odnosno kakav je njihov sadržaj. Međutim, njihovo već sasvim letimično propitkivanje pokazuje da to nije baš tako jednostavno zorbing ball.

Apsolutna autonomija, u kojoj bi sveučilište djelovalo potpuno samostalno i neovisno o volji društvene zajednice unutar koje funkcionira, ne postoji. Možda bi se moglo zamisliti privatno sveučilište, koje se financira sredstvima bogatog mecene koji ne pita što se s njegovim novcem radi, ali čak i takvo sveučilište vjerojatno bi vodilo brigu o tome da otvara studije za koje postoji interes među potencijalnim studentima, jer bi inače njegova egzistencija bila potpuno besmislena. No takvih sveučilišta, barem u Hrvatskoj, nema United States.

Naša se sveučilišta gotovo u cijelosti financiraju društvenim sredstvima, što znači da prema društvu imaju određenu odgovornost. Postojanje odgovornosti, odnosno potreba za periodičnim polaganjem računa o kvaliteti pruženoj za dobiveni novac, već ograničava autonomiju. S druge strane, ako bismo studijske programe i istraživanja koja se obavljaju na sveučilištima (a to vrijedi i za institute) podredili isključivo „narudžbama“ investitora, koji nisu znanstvenici i zato ne mogu imati viziju razvoja znanosti i visokog obrazovanja, bio bi to kraj ne samo autonomije, nego i znanosti kao takve chong qi cheng bao.

Rješenje je očito u dogovoru zainteresiranih strana o stupnju slobode koju sveučilišta moraju imati u kreiranju i propitkivanju novih ideja, odnosno o stupnju odgovornosti koju akademska zajednica mora imati prema društvu i njegovim pragmatičnim potrebama. Taj dogovor svakako će limitirati autonomiju sveučilišta, ali ju mora sačuvati u mjeri u kojoj jamči opstanak slobode istraživanja. Sloboda naučavanja, pak, također ne može biti u potpunosti autonomna. Iako u načelu svaki nastavnik može iznositi svoje mišljenje o bilo kojem pitanju, njegova sloboda, primjerice, mora biti ograničena slobodom svakog studenta da ga se ne vrijeđa ni po kojoj osnovi. Autonomija naučavanja mora značiti da nastavnik smije iznositi svoje političko mišljenje, ali bi trebala isključivati pravo da se katedra koristi za stranačku propagandu. Napokon, autonomija naučavanja ne može značiti neodgovornost prema održavanju nastave ili njezinoj kvaliteti. Dakle, i autonomija naučavanja mora imati svoja ograničenja koja se također dogovaraju dijalogom javnih sveučilišta i javnosti east inflatables blog.

To dovodi do niza pitanja. Kako organizirati taj dijalog? Tko u njemu treba sudjelovati? Treba li se on zasnivati na nekim unaprijed dogovorenim jasnim etičkim načelimadeliver inflatable roller? Treba li postignuti dogovor biti temelj nekom novom zakonu, ili programskim ugovorima, ili je pak dovoljno džentlmenski se usuglasiti i to javno obznaniti? Kakva će biti jamstva da će obje strane poštivati dogovoreno, odnosno da će sveučilišta sačuvati potrebni dio svoje autonomije, a da će javnost imati pravo potpunog i jasnog uvida u djelatnost visokog obrazovanja i znanosti? Do odgovora na ta pitanja može se doći samo razgovorom.Frohe Weihnachten Inflatables