Proces fiskalne decentralizacije, jedan od najznačajnijih trendova u lokalnim financijama, u Republici Hrvatskoj započeo je 2001. godine. Taj je proces uvelike utjecao na porast udjela lokalnih proračunskih rashoda u ukupnim javnim rashodima i bruto društvenom proizvodu te se spomenuti podatci uobičajeno uzimaju najboljim pokazateljem važnosti nižih razina vlasti (pa i stupnja decentralizacije). Za Republiku Hrvatsku spomenuti pokazatelji se u proteklih deset godina nisu značajnije mijenjali (13% odnosno 6%) i već tradicionalno smještaju Hrvatsku u skupinu manje decentraliziranih europskih zemalja. Na tom je tragu u hrvatskim prilikama prije moguće govoriti o svojevrsnom zastoju ili tek normativnoj decentralizaciji. Taj svojevrsni paradoks tim je veći što je decentralizacija sustavno na popisu dnevnopolitičkih ciljeva. Za dodatnu ilustraciju je i broj lokalnih i regionalnih jedinica na kojima se decentralizacija zaustavila ili drugačije rečeno koje su preuzele financiranje decentraliziranih funkcija: njih 54 od ukupno 576.
Prihodna struktura hrvatskih lokalnih i regionalnih jedinica, po pravilu, je slijedeća: porezni prihodi čine više od 50% ukupnih prihoda; prihodi od administrativnih pristojbi i po posebnim propisima približno 20% (komunalna naknada i komunalni doprinos); pomoći 6-9%; prihodi od (upravljanja) imovinom približno 7%; kapitalni prihodi (prodaja imovine) približno 6%. Premda ovi podatci, dopuštaju načelni zaključak o velikom udjelu vlastitih prihoda kao obilježju hrvatskih proračuna, pomnija analiza ukazuje na nešto drugačiju ocjenu. Jedna od možda najvažnijih je “skučenost gospodarenja” proračunskim prihodima. Nadalje, predložak financiranja javnih potreba oslanjao se na ubrzano osiguravanje prihoda izvan tekućih tijekova, ponajprije iz kapitalnih prihoda (povećanom prodajom vlastite imovine), te na povećanje udjela pomoći koje su osigurane iz proračunskih sredstava viših razina. Tendencije rasta pomoći kao izvora prihoda lokalnih i područnih (regionalnih) jedinica upućuju na smanjenje financiranja javnih potreba iz tekućih proračunskih izvora, što proizlazi i iz promjene strukture dodijeljenih pomoći u posljednjim godinama.
Promotrimo li pak strukturu rashoda ekonomskom klasifikacijom vidljivo je kako više od 70% proračunskih rashoda su oni namijenjeni financiranju tekućih potreba; približno 20-25% otpada na kapitalne rashode ili rashode namijene investicijama. Udio treće skupine rashoda, izravno vezanih uz zaduživanje, čini približno 4-5%. U samoj rashodnoj strukturi primjetna je «zadanost» proračuna; približno 60% tekućih rashoda otpada na materijalne troškove i troškove za zaposlene ostavljajući malo manevarskog prostora za autonomnije trošenje proračunskih sredstava. Unatoč tome, važno je naglasiti da broj zaposlenih u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave ima stalnu tendenciju rasta: od 2006. godine povećan je za 21,3%.
No pored izloženih pokazatelja dodatnu zabrinutost izazivaju i brojni strukturni problemi uočeni u sustavu javnih rashoda. Na tom je tragu primjerice moguće istaknuti omjer tekućih i razvojnih rashoda što je dijelom posljedica postojećeg modela odnosno neusklađenosti prenijetih ovlasti i fiskalnih mogućnosti postojećih razina vlasti. Srodne probleme nalazimo i u sustavu javnih prihoda. Naime, jasno da spuštanje rashoda iziskuje i potrebu posvećivanja posebne pozornosti izvorima financiranja. Bez istodobnog «spuštanja» dostatnih izvora prihoda, uvelike se ograničava sposobnost i autonomija lokalnih jedinica u financiranju i pružanju javnih usluga, a time i smisao decentralizacije.
Premda se zakonskim promjenama 2001. godine uvode novine u sustavu lokalnih prihoda na tragu decentralizacije, porezna autonomija lokalnih jedinica ostaje vrlo skučena no s druge strane lokalne jedinice ne iskorištavaju niti malobrojne zakonske fiskalne ovlasti. Velike su razlike u fiskalnim mogućnostima pojedinih razina; najveća se financijska sredstva ostvaruju u gradovima dok se županije i općine primjetnije oslanjanju na pomoći središnjih razina. Pobrojani uvidi upućuju kako je i u sustavu lokalnih prihoda u Hrvatskoj riječ prije o normativnoj decentralizaciji. Ovdje izloženi pokazatelji nesporno upućuju na potrebu dalje decentralizacije u hrvatskim prilikama i napuštanja dosadašnjeg koncepta, ali istodobno nalažu i nužnost ne samo mogućih već i nužnih promjena i poboljšanja u sustavu.
Ovaj tekst je sastavni dio projekta Reforma sustava lokalne samouprave Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo
