Osvrt na stanje lokalne demokracije u Hrvatskoj

Lokalna demokracija u Hrvatskoj je nakon demokratskih izbora 1990. prošla kroz dvije faze. U prvoj fazi je tijekom 1990-ih izgrađen centralistički model s vrlo suženim ovlastima lokalne samouprave koji je ograničio razvoj lokalne demokracije, te se ona svela na niži, podređeni i ograničeni oblik nacionalne predstavničke demokracije. U drugoj fazi, nakon promjena Ustava iz 2000., izmijenjen je normativni model lokalne demokracije, koji je i dalje bio dominantno predstavnički; participativna komponenta bila je ograničena, ali je lokalna demokracija oslobođena dotadašnjih ograničenja. Porastao je broj aktera lokalne politike (neovisnih lista i kandidata, udruga civilnoga društva) i došlo je do značajne demokratizacije rada lokalne skupštine (porasla je javnost rada, skupštinski odbori su postali aktivniji, oporba važnija).

Pokazale su se, međutim, dvije trajne slabosti u predstavničkom modelu lokalne demokracije. Prvo, utjecaj lokalnih birača na izbor lokalnih predstavnika vrlo je malen, povezanost predstavnika i birača je slaba, a dominacija političkih stranaka u lokalnom predstavničkom procesu je potpuna. Druga je slabost oligarhijski ustroj političkih stranaka i njihovo funkcioniranje kao monopolizatora lokalnih političkih procesa i izvora političkoga klijentelizma i korupcije, a ne kao predstavničkih institucija. Stranački monopol i nedemokratsko ustrojstvo omogućeni su zakonskim rješenjima, u kojima se strankama jamči puna autonomija u uređenju unutarnjih odnosa i potpuna neovisnost u selekciji svojih kandidata u izborima na svim razinama.

Participativni model demokracije u Hrvatskoj je slabo razvijen i izvan je izborne participacije, građani uopće ne sudjeluju ili sudjeluju rijetko u neposrednim oblicima odlučivanja. Normativna regulacija podupire i štiti političku klasu: postoji pravo na referendum, koje je, međutim, ustavno i zakonski tako definirano da se onemogućuje njegovo korištenje. Drugi oblici neposrednog odlučivanja su tako određeni da nemaju veću važnost. Sve je to dovelo do rasta klijentelizma i korupcije, opadanja povjerenja građana u lokalne predstavničke institucije te njihova otuđenja od politike.

Hrvatska se nalazi pred trećom fazom u razvoju lokalne demokracije koja je povezana s pristupanjem Hrvatske EU. U toj je fazi potrebno uvesti normativne i političke promjene koje mogu poboljšati kvalitetu lokalne demokracije: povećati participaciju građana, oživjeti političku konkurenciju i ograničiti stranački monopol i kartelizaciju, revitalizirati unutarnju stranačku demokraciju, ojačati ulogu birača i omogućiti veću povezanost predstavnika i birača.

Ovaj tekst je sastavni dio projekta Reforma sustava lokalne samouprave Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *