Ustavnom sudu nagrada “Miko Tripalo”

hho

DODJELA GODIŠNJIH NAGRADA ZA LJUDSKA PRAVA HRVATSKOG HELSINŠKOG ODBORA ZA 2013.

10. prosinca 2013, Aula Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb

 

Obrazloženje nagrade  Miko Tripalo za godinu 2013.

 

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO) odlučio je ovogodišnju nagradu Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj tijekom protekle godine, a koja nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde, dodijeliti Ustavnome sudu Republike Hrvatske i svim njegovim članovima ponaosob. Ustavni sud RH pokazao je svojom djelatnošću da nije točna uobičajena percepcija tog suda koji se u većini medija opisuje kao puki servis za ispunjavanje želja vlasti ili vladajućih koji se mijenjaju parlamentarnim izborima. Neovisnost pozicije Ustavnog suda i dojam koji trenutačni postav ove institucije ostavlja u hrvatskoj javnosti, jača vjeru građana u djelotvoran nadzor nad djelovanjem svih triju grana državne vlasti. Ustavni sud je u protekloj godini jasno pokazao da brine o stanju vladavine prava i u zakonodavnom, i u političko-izvršnom i u sudskom području. Pokazao je sudski aktivizam kad je riječ o zaštiti demokratskih procedura i o zaštiti ljudskih prava i temeljnih osobnih, građanskih i političkih sloboda građana.

Lista važnih odluka koje je Ustavni sud donio ove godine vrlo je duga. Spomenut ću samo odluku o ukidanju odredbe Zakona o sustavu državne uprave, u kojoj je Ustavni sud utvrdio opće pravilo o načinu na koji se računa stupanje na snagu zakona i drugih propisa. Važno je i Izvješće broj: U-X-99/2013 od 23. siječnja 2013. u kojem je Ustavni sud upozorio na zabrinjavajuću pojavu u novijoj parlamentarnoj praksi prema kojoj postupak donošenja zakona po hitnom postupku postaje gotovo pravilo, a ne iznimka. Naglasio je da takva praksa narušava samu bit parlamentarizma i obezvrjeđuje značenje demokratskih procedura i obvezu njihova poštovanja te onemogućuje javne rasprave o bitnim društvenim pitanjima, slabeći time i osnove za razvitak i unapređenje dijaloške kulture bez koje ne postoji demokratsko društvo. Utvrdio je da se u postupcima donošenja zakona u Republici Hrvatskoj moraju poštovati standardi inherentni demokratskim procedurama, osobito široke javne rasprave, kao i duh parlamentarizma izražen u ustavnim postulatima o Republici Hrvatskoj kao demokratskoj višestranačkoj državi u kojoj je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Načelna stajališta o demokratskoj proceduri i nužnosti javnih rasprava pri donošenju propisa, izražena u tom izvješću, Ustavni sud je kasnije više puta primijenio na konkretne slučajeve, kao što su Kurikulum zdravstvenog odgoja ili peta promjena Ustava. Ustavni sud ove je godine reafirmirao i temeljno načelo vladavine prava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, zahtijevajući da se državni život ne temelji na arbitrarnosti, nego na unaprijed propisanim pravnim pravilima koja su opća, predvidljiva i za njihove adresate izvjesna u pogledu nastupajućih pravnih posljedica.

Ove je godine Ustavni sud uputio i na probleme vezane uz tzv. ustavne zakone koji se samo tako zovu, ali to zapravo nisu. Pokazao je institucionalnu odgovornost kad je u okviru svojih općih nadzornih ovlasti više puta promptno reagirao pokazujući smjer kojim treba provoditi narodni ustavotvorni referendum, pravodobno upućujući na učinke takvog referenduma.

Ustavni sud ove je godine postavio i zahtjev da inkorporacija zakonskih instituta u Ustav ne smije postati sistemska pojava jer je sistemska “konstitucionalizacija” zakonskih instituta u demokratskom društvu neprihvatljiva, s obzirom da se time podriva demokratsko načelo provjera i ravnoteža (checks and balances) te načelo diobe vlasti. Pozivajući se na stajališta Venecijanske komisije, podsjetio je da Parlament mora poštovati supremaciju Ustava te ustrajati na demokraciji, zaštiti ljudskih prava i vladavini prava te da je zadaća Ustavnog suda provoditi kontrolu parlamenta jer je ustavno sudstvo ključna komponenta provjera i ravnoteža u ustavnoj demokraciji.

Što se tiče ustavnih tužbi, podsjetio bih samo na dvije ovogodišnje odluke Ustavnog suda. U odluci Vanjak iz siječnja ove godine Ustavni sud se bavio propustom domaćih sudova da izvrše konačnu i obvezujuću presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Vanjak protiv Hrvatske. Sud je reafirmirao pravilo da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Europskom konvencijom o ljudskim pravima ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava, načelom ustavnosti i zakonitosti i načelom pravnog monizma. Istaknuo je da to pravilo ima ustavno značenje i da pridonosi promicanju zajedničkog europskog razvitka ljudskih prava i temeljnih sloboda. Provođenje u svakodnevni život Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950. godine od strane pravnog sustava RH, a posebno od „ustavnog nadzornog organa“ – Ustavnoga suda, važno je za percepciju građana da u Hrvatskoj postoji institucija koja doista brine o vladavini prava, i iz čijeg djelovanja se vidi, prepoznaje i osjeća jačanje pravne države.

Konačno, u odluci M.B. iz rujna ove godine, Ustavni sud zaštitio je temeljno političko pravo podnositelja ustavne tužbe na javno okupljanje i mirni prosvjed jer je ukinuo presude prekršajnih sudova kojima je podnositelj bio proglašen krivim zbog remećenja javnog reda i mira tijekom građanskih prosvjeda u svibnju 2010. poznatih pod nazivom “Ne damo Varšavsku”.  U toj je odluci između ostaloga postavio i pravilo da se pojam »mirni« (prosvjed) mora tumačiti tako da uključi i ponašanja koja mogu na određeni način smetati osobama koje se protive idejama ili tvrdnjama koje se na mirnom prosvjedu iznose, pa čak i ponašanja koja privremeno koče, usporavaju ili sprečavaju aktivnosti treće strane. Ustavni sud je utvrdio da je pravo na javno okupljanje jedno od temeljnih demokratskih prava usmjereno k izražavanju i promicanju političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva te se kao takvo ne smije restriktivno tumačiti.

Dio hrvatske političke javnosti, vođen najčešće stranačko-političkom logikom, mnoge je odluke Ustavnog suda dočekao s neuobičajenom odbojnošću, nastojeći površnom argumentacijom dovesti u pitanje rad Suda u cjelini, osporavajući čak i njegovu stručnu utemeljenost. Istovremeno, velik dio ustavnih i pravnih stručnjaka, ali i ne samo njih, smatraju i javno ističu da je postojeći sastav Ustavnog suda najkvalitetniji koji smo do sada u Hrvatskoj imali. Dežurne kritičare u trenutačnim strukturama vlasti takve ocjene tjeraju da se počinju gotovo natjecati u napadima na instituciju Ustavnoga suda, što je u politički civiliziranom  demokratskom svijetu upravo nepojmljivo. Srećom po ustavni i pravosudni poredak, njihovi napadi na Ustavni sud ne govore zapravo ništa o samome Sudu, o kvaliteti i pravnoj valjanosti njegovih odluka, nego oslikavaju mentalitet i poimanje tih kritičara koji, logikom naslijeđenom iz jednopartijske države, nekritičkim i neargumentiranim napadima ponižavaju jednu od ključnih institucija hrvatske države.

Naravno, svatko u svom radu može griješiti, pa tako i Ustavni sud. Predsjednica Ustavnog suda to stalno ističe u svojim javnim nastupima. U tom je kontekstu i Ustavni sud podložan kritici javnosti. Međutim, ta kritika trebala bi, po našem mišljenju, biti poduprijeta argumentima i činjenicama, što bi svakako pridonosilo kvaliteti rada Suda. Kritizerski, politički jednostrani način komunikacije, koji se zapaža u dijelu medija, pa čak i unutar izvršne vlasti, samo je nastojanje da se sruši ugled i snaga ove institucije hrvatske države, s očito prizemnim ciljem njezinog preuzimanja.

Ustavni sud RH ima i imat će podršku HHO-a u svome radu tako dugo dok će u njegovu radu vladati pravni, a ne politički argumenti, stručnost,samostalnost i neovisnost o bilo kojem segmentu vlasti ili neke druge interesne skupine. Ukoliko uočimo da iza njihovih odluka ne stoji stručnost i pravna utemeljenost, uz istinsku neovisnost, imat ćemo snage i javno progovoriti o tome, kao i o mogućim nepravilnostima, kao što smo to i do sada radili  u odnosu prema drugim institucijama RH.

Konačno, valja naglasiti da je našoj odluci o dodjeli ovogodišnje nagrade za ljudska prava sucima Ustavnoga suda RH, na poseban način pridonijela i činjenica da je predsjednica Suda,prof.dr. Jasna Omejec, ove godine objavila opsežnu knjigu Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava- Strasbourški acquis. Uz knjigu Vesne Alaburić, odvjetnice iz Zagreba, pod nazivom Slobodna izražavanja u praksi Europskog suda za ljudska prava, objavljene prije desetak godina, to su, prema našem mišljenju, dvije najvažnije knjige koje su do sada objavljene na hrvatskom jeziku oradu Europskog suda za ljudska prava i njegove prakse. To je posebno važno budući je Republika Hrvatska ugovorna stranka Konvencije, pa je i praksa njezinog suda obvezujuća za Hrvatsku, o čemu je već prije bilo riječi. Spomenute dvije knjige, gđe Jasne Omejec i gđe Vesne Alaburić, smatramo ne samo ugaonim kamenom, vezanim uz teorijske rasprave o praksi Europskog suda za ljudska prava, nego i obvezujućom literaturom Hrvatskoga helsinškoga odbora u njegovu daljnjem radu.

 

GOVOR PREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA

Prof. dr. sc. Jasna Omejec,

 U povodu primitka godišnje nagrade Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj  tijekom protekle godine, koja nadilazi profesionalne obveze i uobičajene standarde

 Poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog sabora, poštovani gospodine predsjedniče Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, poštovani članovi Odbora, dame i gospodo,

u ime Ustavnog suda Republike Hrvatske, u ime svih njegovih sudaca, pravnih savjetnika i zaposlenika te u svoje osobno ime zahvaljujem se Hrvatskom helsinškom odboru (HHO) na prestižnoj nagradi koja nam je dodijeljena u povodu Dana ljudskih prava 2013.

Hrvatskom helsinškom odboru čestitam 20. rođendan. HHO je u posljednjih 20 godina imao značajnu, a ponekad i presudnu ulogu u demokratizaciji društva i zaštiti ljudskih prava u našoj zemlji. Vremena su takva da uloga HHO-a ponovo dobiva na značenju.

U ime Ustavnog suda Republike Hrvatske, Hrvatskom helsinškom odboru želim puno aktivizma, hrabrosti i mudrosti u daljnjem ostvarenju njegova programa.

Ne bih u ovom kratkom obraćanju posebno govorila o Ustavnom sudu. Dostatno je reći da se taj sud postupno izgrađuje u ozbiljnu demokratsku instituciju koja je svjesna odgovornosti za ostvarenje svojih ustavnih zadaća. U jednom sam svom predavanju rekla da odgovornost Ustavnog suda teži koliko i sudbina cijele nacije. Tome mogu dodati: Hrvatskoj je danas silno potreban dijalog, ali iznad svega mu je potreban konstitucionalizam koji ne znači ništa drugo nego ”podvrgavanje javne vlasti disciplini pravnih normi”.

Ovaj sastav Ustavnog suda u tom smislu pokazuje odgovornost za ustavne norme.

Nagrada koja je dodijeljena Sudu i njegovim sucima nosi ime Mike Tripala, velikog čovjeka, državnika i političara, osnivača Hrvatskog helsinškog odbora. Bit ću potpuno iskrena: iako sam općenito bila u velikim dvojbama treba li Ustavni sud biti nagrađivan od nevladinih organizacija, ime osobe koje nosi ova nagrada otklonilo je sve moje načelne dvojbe. Ni za jednu državnu instituciju ne može biti neprimjerena nagrada koja nosi ime i simbolizira djelo Mike Tripala. Tu prestaju sve sumnje i ostaje samo ponos.

Citirat ću profesora Ivu Banca: “Ukoliko se za jedan politički život može reći da je bio sretan, to je zacijelo – i paradoksalno – slučaj s Mikom Tripalom. Rodio se u najnepovoljnijim vremenima uoči diktature. Okupaciju i rat doživio je kao gimnazijalac. Pristupio je jednom sudbonosnom pokretu u kome je proveo svoje najbolje godine. Tom pokretu je u jednom trenutku dao ljudsko lice, ali mu nije mogao dati vrijednosti koje bi ga učinile povijesno neprijepornim. Postao je bitan u hrvatskoj povijesti zbog svoje borbe protiv lažnih apsoluta, protiv vladavine autokracije, a za pravnu državu. Ovo je okosnica hrvatske pravdaške baštine. I putokaz za budućnost.”[1]

Ovom nagradom, Tripalovo djelo kao okosnica “hrvatske pravdaške baštine”, simbolično postaje i putokaz za budućnost hrvatskog ustavnog sudstva u Hrvatskoj. Duboko vjerujem da tu baštinu ovaj sastav hrvatskog Ustavnog suda neće iznevjeriti.

Na kraju, dopustite mi jednu minutu osobnoga.

Sutra, 11. prosinca, godišnjica je smrti Mike Tripala. Prije tri dana, 7. prosinca, bila je godišnjica smrti Vlade Gotovca. Jučer, 9. prosinca, bila je godišnjica smrti moga oca. Prvi dani prosinca za mene su dani tuge i sjećanja na tri čovjeka koja sam beskrajno voljela i koji su me oblikovali u osobu kakva sam danas.

U lipnju 1994., godinu i po dana prije no što nas je napustio, Tripalo mi je poklonio, u strašnom kaosu ratnog Sarajeva, ovu narukvicu. Danas sam je stavila na ruku prvi put poslije njegove smrti, prvi put poslije 18 godina, kao simbolični znak kojim mu poručujem da se svaki dan iznova trudim biti dostojna njegova povjerenja i naklonosti.

Dragi prijatelji, hvala na pozornosti.


[1] Banac, Ivo: Život i djelo Mike Tripala, u knjizi: Tripalo : spomenica (1996.), uredništvo: Ivo Banac et al., Zagreb: Aktant – Odjel izdanja Antibarbarus; Institut Otvoreno društvo Hrvatska, str. 17.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *