Mirjana Krizmanić o uljudnosti

Zaključci izlaganja prof. dr. sc. Mirjane Krizmanić sa simpozija DVADESET PET GODINA HRVATSKE NEOVISNOSTI – KAKO DALJE?

Uljudnost – zanemareni korelat tolerancije

Toleranciju najčešće definiramo kao stav koji dopušta postojanje različitosti u nizu svakodnevnih navika i ponašanja, u stajalištima i svjetonazorima, izgledu, porijeklu, socijalnom statusu, obrazovanju, nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti i mnogim drugim svojstvima i osobinama. Kako se kod tolerancije uvijek radi o nekoj vrsti podnošenja ili trpljenja, dobri su prijevodi te riječi snošljivost ili trpeljivost.

U Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu posvetili smo mnogo vremena traženju korelata tolerancije, ne bi li tim putem potakli njezino lakše prihvaćanje i učenje. Naša dosadašnja istraživanja pokazala su da ne postoji povezanost između tolerancije i obrazovanja, a nismo našli značajnu povezanost niti između znanja o tome što je tolerancija i tolerantnog ponašanja. U jednom smo, naime trenutku pomislili da bi ljudi koji više znaju o toleranciji mogli to znanje i više koristiti u vlastitom životu, ali smo nažalost utvrdili da ljudi koji su u upitniku informiranosti o toleranciji postigli visoke rezultate, nisu ništa tolerantniji od onih s niskim rezultatima. Ovakvi su rezultati vjerojatno posljedica činjenice da je kod nekih ljudi tolerancija samo imitacija tuđeg ponašanja, kod drugih stav prema nekome ili nečemu, a kod trećih vrijednost, poput poštenja ili odgovornosti.

Čini se da je tolerancija pojedinca uistinu čvrsta i postojana samo kad je ugrađena u vrijednosni sustav pojedinca, što se može postići jedino ranim i iscrpnim poučavanjem djece, na prvom mjestu unutar obitelji. Nije, naime, dovoljno jednom, dva ili tri puta protumačiti djetetu što je tolerantno ponašanje prema drugima i kako se u svakoj situaciji treba ponašati tolerantno, već to treba bezbroj puta i u različitim situacijama pokazati vlastitim ponašanjem, kako bi dijete čvrsto usvojilo pojam tolerantnog ponašanja. Taj nas je zaključak konačno doveo do pretpostavke da je uljudno ponašanje, koje se uči kao što se uči i tolerancija, možda zanemareni korelat tolerancije.

U nekim smo, naime, istraživanjima odnosa između poznavanja normi uljudnog ponašanja i stavova prema nasilju kod adolescenata i studenata, utvrdili da poznavanje normi uljudnog ponašanja prate negativni stavovi prema svim oblicima nasilja.  Drugim riječima, djeca  i mladi ljudi kod kojih smo upitnikom znanja o uljudnom ponašanju utvrdili da dobro poznaju norme uljudnog ponašanja iskazivali su značajno negativnije stavove prema svim oblicima nasilja, od onih subjekata koji te norme nisu poznavali. Djeca i mladi koji su znali malo ili ništa o normama uljudnog ponašanja u upitniku za ispitivanje stavova prema nasilju začudno su slobodno odgovarali da je nasilje uvijek i svugdje korisnije od uljudnog ponašanja, da se nasiljem brže i lakše rješavaju svi problemi, uklanjaju sve prepreke i slično.

Poučavanje uljudnog ponašanja moglo bi, međutim, dovesti do povećane razine tolerancije prema drugima i drugačijima, ne doduše kao vrijednosti, ali svakako  kao stava da prema svakome treba biti uljudan. Iako nam je, dakako, važnije da djeca i mladi ljudi odrastu ne samo u uljudne već uistinu i tolerantne osobe, poučavanje normi uljudnog ponašanja dovelo bi nas bliže tom cilju od natpisa na školama koji glasi: “Ovdje postoji nulta tolerancija prema nasilju.”

Na kraju treba sa žaljenjem dodati da poučavanje uljudnog ponašanja nije ni u tragovima uključeno u prijedlog građanskog odgoja koji bi trebao biti uveden u osnovne i srednje škole. Nema sumnje da je važno upoznati djecu i mlade s osnovama demokracije, ali budući da već imamo dvije ili tri generacije neuljudnih ljudi, bilo bi dobro da put prema većoj i trajnijoj toleranciji popločamo i poukama iz uljudnog ponašanja – zaboravljenog korelata tolerancije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *