Zaključci izlaganja doc. dr. sc. Marijane Grbeše i izv. prof. dr. sc. Berte Šalaja sa simpozija DVADESET PET GODINA HRVATSKE NEOVISNOSTI – KAKO DALJE?
Lica populizma u Hrvatskoj
Populizam je kao pojam široko prisutan u hrvatskom javnom diskursu, no, u znanstvenom diskursu taj relevantan i aktualan fenomen gotovo je potpuno zanemaren. Berto Šalaj i Marijana Grbeša u prve dvije empirijske studije o licima populizma u Hrvatskoj odgovaraju na pitanje postoji li populizam u Hrvatskoj te pokušavaju odrediti različite tipove identificiranog populizma. Pritom populizam konceptualiziraju na dvije razine – kao „slabu“ političku ideologiju i kao političko-komunikacijski stil. Autori zagovaraju konceptualizaciju prema kojoj je populizam politička meta-ideologija koju karakterizira istovremena prisutnost dva definirajuća obilježja: pozitivno vrednovanje naroda i difuzni politički anti-elitizam. Za razliku od populizma kao ideologije, populizam kao stil u sebi ne sadrži anti-elitizam. Populistički stil, kojeg obilježavaju komunikacijske tehnike kojima se političari pokušavaju približiti ili ‘dodvoriti’ narodu, uvijek je prisutan u komunikaciji pravih populista, no nerijetko je i dio komunikacijske strategije mainstream političara. Međutim, mainstream političari, za razliku od pravih populista, nikad ne dovode u pitanje pluralističko razumijevanje politike i ne upuštaju se u difuzno kritiziranje političkih elita.
Analizom intervjua jedanaest hrvatskih političara koji su objavljeni u razdoblju između dvaju lokalnih izbora (2009. i 2013.) te analizom intervjua četvero kandidata na predsjedničkim izborima 2014./2015. godine, autori su došli do nekoliko bitnih rezultata. Kao prvo u Hrvatskoj postoji populizam u smislu ideologije i u smislu političkog stila; kao drugo, u smislu ideologije moguće je razlikovati ‘snažne’ i ‘slabe’ populiste; kao treće, neki mainstream političari skloni su posegnuti za populističkim stilom, pogotovo u tijeku izborne kampanje; na kraju, kategorijalni aparat razvijen u okviru ove dvije studije omogućio je identificiranje nekoliko različitih tipova populizma poput ‘moralizirajućeg populizma’ (Ivan Grubišić), ‘lijevog populizma’ (Dragutin Lesar, Ivan Vilibor Sinčić) te ‘nacional-populizma’ (Milan Kujundžić). U analiziranim intervjuima nije utvrđeno postojanje desnog populizma, što je zanimljivo s obzirom na politička događanja u Europi u posljednjih nekoliko godina kao i događaje iz suvremene hrvatske političke povijesti koji su ostavili posljedice na odnos prema manjinama.
