NAGRADA MIKO TRIPALO ZA 2014. GODINU

Skupština Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo jednoglasno je odlučila da Nagradu Miko Tripalo za 2014. godinu dodijeli:

DUŠKU SEKULIĆU

za znanstveno djelo Identitet i vrijednosti: sociološka studija o hrvatskom društvu, koje pridonosi stvaranju znanstvene osnove za demokratsko djelovanje i promicanje europskih vrijednosti u hrvatskom društvu.

 i

ANTUNU VUJIĆU

za znanstveno-publicističko djelo Hrvatska i ljevica: prilog socijaldemokratskom gledištu, koje promiče ideje i vrijednosti socijaldemokracije i demokratskog socijalizma u Hrvatskoj.

 

Duško Sekulić je sociolog, redoviti profesor i predstojnik Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prethodno je predavao sociologiju na Flinders University u Adelaideu (Australija), na George Mason University u Fairfaxu (SAD) te na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Posebno se zanima za političku sociologiju, etnicitet, nacionalizam, postkomunistička društva, ekonomsku sociologiju, metodologiju i sociološku teoriju.

Knjiga Identitet i vrijednosti: sociološka studija o hrvatskom društvu (Politička kultura, Zagreb 2014.) sinteza je njegovih istraživanja promjena u hrvatskom društvu u razdoblju od 1985. do 2010. Zasnovana je na nizu empirijskih istraživanja koja je autor vodio u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu ili je bio u njih uključen u sklopu Svjetskog istraživanja vrijednosti i identitetima u socijalističkom i postsocijalističkom razdoblju.

Promjena hrvatskog identiteta ispituje se kao rezultat složenih političkih, socijalnih i kulturnih procesa. Pomno se istražuje utjecaj povijesnih kretanja na oblikovanje identiteta te njegovu višeznačnost u novim povijesnim konstelacijama.  Uočavaju se dominantni trendovi i faze promjene: faza etničkog preporoda vezanog uz raspad socijalističkog poretka i etničke sukobe te faza preoblikovanja nacionalnog identiteta u kontekstu europskog okruženja. Promjena u vrijednosnome sustavu u postsocijalističkom razdoblju vidi se kao složena kombinacija retradicionalizacije i modernizacije. Retradicionalizacija se izražava u porastu religioznosti i nacionalnog ekskluzivizma, a modernizacijski procesi se iskazuju u sve većem prihvaćanju rodne ravnopravnosti. Pritom se pokazuje da porast deklarirane religioznosti ne znači automatski i istodobno veće prihvaćanje normi i vrijednosti koje zagovara Crkva. Otud raskorak između deklarirane religiozne pripadnosti i vjerovanja u vjerske doktrine te porasta prihvaćanja nekih sekularnih vrijednosti. Istodobno, uočava se opadanje prihvaćanja  liberalnih vrijednosti, kao izraz razočaranja u liberalni poredak, ali i povećane sklonosti autoritarizmu.

Knjiga pruža pouzdan i dubinski uvid u promjene društvene svijesti, u prelamanje institucionalnih promjena u svijesti pojedinaca i društvenih grupa. Ona pokazuje s kojim se proturječjima i obilježjima oblikuju nove ekonomske, društvene, političke i ideološke strukture. Autor istražuje i objašnjava promjene koje dubinski i određuju vidljiva, manifestna kretanja, koja se ne mogu objasniti sama po sebi i bez čijeg razumijevanja društveni i osobito politički akteri upadaju u ideološku arbitrarnost ili u zdravorazumski simplicizam. Zato su njegove analize i uvidi presudno važni za djelovanje demokratskih aktera i oblikovanje demokratskih politika.

 

Antun Vujić je političar, leksikograf i glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.

Knjiga Antuna Vujića, Hrvatska i ljevica: prilog socijaldemokratskom gledištu (Naklada Ljevak, Zagreb 2014.), koja obrađuje nastanak i razvoj hrvatske socijaldemokracije, vrhunsko je publicističko djelo, kombinacija teorijske analize, povijesne rekonstrukcije i osobnog svjedočenja. Autor je doktor filozofije, istaknuti leksikograf te aktivni sudionik mnogih događaja o kojima piše – kao sudionik Hrvatskog proljeća te predsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske i predsjednik Savjeta SDP-a, ministar kulture, saborski zastupnik.

Knjiga je usredotočena na nastanak socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj pri kraju komunističkog razdoblja, te na nastanak višestranačja u Hrvatskoj i demokratsku transformaciju, ali daje širi osvrt na povijest socijaldemokracije u Europi i Hrvatskoj. Ona može biti dragocjen vodič za upoznavanje svijeta socijaldemokracije i ljevice, njihovih temeljnih ideja i vrijednosti te njihove povijesti u u svijetu i Hrvatskoj. Ali ona je i publicistički iznimno zanimljiva ponajprije zbog kombinacije teorijsko-političke analize i izravnog uvida i kazivanja.  Napose se to odnosi na tri važna razdoblja novije hrvatske povijesti: razdoblje Hrvatskog proljeća, razdoblje raspada Jugoslavije i nastajanja novih političkih opcija te na razdoblje razvoja socijaldemokratske stranke od polovine 1990-ih, posebno preuzimanja vlasti 2000. i reformskog djelovanja. Za Vujića je Hrvatsko proljeće presudno razdoblje moderne hrvatske povijesti, a njegovo je najvažnije nasljeđe svojevrsni kulturni i politički pluralizam. Taj se “demokratski pluralizam” između ostalog pokazao i u tome što se doba stvaranja višestranačja 1989-90. nije politički dovršilo koncentracijom u jednoj političkoj opciji, nego su njegovi protagonisti bili nositelji različitih političko-stranačkih solucija, od kojih se ona lijeva, socijaldemokratska, razvijala na specifičan način.

Autor na uvjerljiv način analizira događaje i njihov aktere, pokazujući njihove uzorke te pomno ponirući u složene aspekte i obilježja događaja i aktera. Osobito je vjerno prikazao neke ključne epizode kojih je i sam bio sudionik ili bliski promatrač, kao i važne aktere hrvatske politike. Njegove su analize i uvidi uvijek izravni i jasni, pa će u nekim slučajevima zasigurno potaknuti i polemička suprotstavljanja. Vujić nije samo hladan analitičar, nego krajnje zainteresiran sudionik, koji se do kraja zauzima za svoje stajalište – za socijaldemokratsku alternativu.

Stoga, polazeći od osnovnog pitanja što je socijaldemokracija te analize njezina razvojnog puta, autoru završnom dijelu knjige postavlja krucijalno pitanje budućnosti socijaldemokracije. pita se kako dalje, koristeći se sintagmom koja je postala svojevrsno geslo rada Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, primjerice u raspravama stručnjaka o Hrvatskoj i EU ili o obrazovanju i razvoju.

Kako dalje u socijaldemokraciji Vujić prije svega shvaća kao proces koji se ne postavlja samo za hrvatsku, nego i za europsku i svjetsku socijaldemokraciju. U svijetu brzih i sve bržih promjena, socijaldemokracija se mora okrenuti prema novom globalnom, regionalnom i nacionalnom društveno-ekonomskom odnosu, prema novim oblicima rada. Tu leži, smatra Vujić, i nova, moderna socijalna baza socijaldemokracije, a pred hrvatskim društvom potreba za njezinim novim otkrivanjem.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *